Srbija je izgubila snagu na Vukovaru, a obraz na Dubrovniku

 (razgovor s prof. dr. Hrvojem Kačićem - 3. dio)

Profesore Kačiću, morali bismo se malo prisjetiti i nekih događanja izvan  tadašnje Jugoslavije. Naime, tadašnja Jugoslavija, a zapravo Srbija, imala je svoje ljude na Zapadu koji su za nju radili.

Vidite, u javnosti se prezentira da su uvijek svi uzroci, inicijative i povodi na ovim prostorima počinjali uglavnom od subjekata, stranaka i od pokreta ljudi s ovog područja. Međutim, zanemaruje se ono što je ipak prava istina: da je u pojedinim sferama bilo dosta pojedinačnih intervencija i to zato da se sačuva Jugoslavija u Miloševićevu ili Adžićevu konceptu.
Ja tu posebno želim istaknuti ulogu i položaj lady Helen Delich-Bentley, koja vuče podrijetlo od srpskih doseljenika s prostora sjeverozapada SAD-a. Ona je potomak druge ili treće generacije. Bila je novinarka i tako stekla reputaciju u gradu Baltimoreu, poznatoj luci u državi Maryland. Svojedobno je bila izabrana da zastupa interese Port Trade Uniona, a to je Sindikat lučkih radnika. Bila je, dakle, njihova predstavnica. U toj funkciji je ona ... stekla ime, pa je na izborima dobila prednost na listi Republikanske stranke i tako ušla u Kongres. Ali čak i prije nego je ušla u Kongres bila je poznata kao jako energična i glasna, vrlo radikalna osoba. Čak su je zvali "Upper-cut lady" i to zato što je jednog svog kolegu novinara ili jednog od predstavnika lučkih radnika, s kojim se nije slagala, čije je riječi tumačila kao uvredu na svoj račun, pogodila šakom u lice i oborila ga na pod. A u tom trenutku sjedili su za šankom na visokim stolicama. Tako joj je ostala titula "Upper-cut lady". I inače u beogradskim novinama iz toga doba, dakle iz 1990. godine, o njoj piše kao o prvoj ženi koja je psovala u Kongresu ... kao članica Kongresa.

Problem je što se u svjetskoj javnosti više ne govori 

         o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku

Hrvatska redarstvena akcija "Oluja" bila je obveza oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija. Ali bila je nadasve i pravo na oslobođenje zemlje koju su priznale sve članice EZ-a. Vi već dugo zauzimate stajalište da je operacija "Oluja" izvršila obveze UNPROFOR-a,  u skladu s odlukama  Vijeća sigurnosti UN-a. Ima tu, međutim, jedno pitanje, baš oko tog priznanja nezavisnosti Hrvatske: vrlo često se, nažalost, kao datum međunarodnog priznanja uzima 15. siječnja 1992., a taj datum nije datum priznanja. Kako? Zašto? 

            Pitanje međunarodnog priznanja Hrvatske treba raščlaniti u nekoliko faza. Najprije faktično priznanje, koje je bilo postignuto tijekom ljeta 1991., a potom političko priznanje koje je bilo postignuto tijekom jeseni 1991. godine. Što se tiče diplomatskog priznanja - to je samo završni čin procesa kroz koji treba proći svaka zemlja koja stječe subjektivitet i koja je faktično i politički već priznata. Mi smo taj trenutak diplomatskog priznanja očekivali i dočekali smo ga 15. siječnja 1992. godine, kada nas je priznalo svih 12 ondašnjih članica EZ-a, a uključivo sa 16. siječnjem priznalo nas je ukupno 36 država - članica međunarodne zajednice (od Australije i Novog Zelanda do Čilea, Argentine i Urugvaja).

                         nasilje prema moralu i etici.

                          (razgovor s prof. dr. Hrvojem Kačićem)  

Ove tople jeseni obilježavamo tužnu 15. obljetnicu okupacije grada-heroja Vukovara. Sjećamo se vukovarskih, ali i svih ostalih žrtava. Hrvatski su gradovi, gradići i sela te jeseni 1991. bili zasipani stotinama tisuća granata i bombi. Napadali su ih i osvajali pripadnici agresorske armije i rezervisti koji su na tenkovima, ispraćeni cvijećem, pjesmama i povicima odobravanja, zanosa i sreće, kretali iz Beograda osvajati Hrvatsku. Kretali su, kako su objavljivali svijetu, da bi "oslobodili" Hrvatsku. 

Da, sve do pobjedonosne akcije "Oluje" oslobađali su Hrvatsku - od Hrvata. 

Na tisuće poginulih i nestalih, deseci tisuća ranjenih, stotine tisuća prognanih, spaljena sela i gradovi, opljačkane kuće i stanovi, granatirani i bombardirani povijesni i kulturni spomenici, ponajprije katoličke crkve, knjižnice i muzeji, razorena i uništena groblja. Tisuće siročadi bez roditelja, stotine tisuća uništenih djetinjstava ... Može li se uopće nabrojiti što su sve Hrvatskoj i Hrvatima donijeli tenkovi ispraćeni cvijećem i pjesmom! Kako to zaboraviti? Je li normalan onaj tko to može zaboraviti? 

Prof. dr. Hrvoje Kačić, presented on several public meetings in Croatia and abroad.

Historical experiences in  South-Eastern Europe keep sending us messages and lessons that any form of crime within this area  is bound to be condemned. However, after numerous assassinations in the last 100 years by our eastern neighbours, the very same assassins not only had not been condemned, but received praise. The very  motive for the WWI was  the assassination in Sarajevo on river Miljacka, performed by Gavrilo Princip, and later on when Karađorđe clan ruled Yugoslavia, the bridge on that river was named after him. Even Puniša Račić, assasin of the Croatian Parliament representatives at the meeting in Belgrade (his victim was the long- term president of the Croatian Peasant Party and leader of all Croats at that time – Stjepan Radić),

For some time now, in publicity, both at home and abroad, of the "Operation Storm" prevails a negative light. Hardest hit by this are the soldiers who sacrificed the most in defending Croatia against aggression. Particular displays of reprehensible conduct from that period are currently the focus of media attention. Such media attention, coupled with the silence of public figures present at the time of the unfolding of those dramatic events, both in Croatia and in neighbouring Bosnia-Herzegovina, only adds to the negative rhetoric about Operation Storm. To remain silent is to consent to an objective version of our own history.

At the time of preparations for the deployment of UN «blue helmets» within the territory of Croatia and neighbouring Bosnia-Herzegovina, I was directly involved in various activities leading to the adoption of the Vance Plan. Particularly important in this respect were the achievements of the so-called Conference on former Yugoslavia and the Arbitration Commission presided by Robert Badinter, as well as the lobbying and support of high positioned representatives of the international community for their understanding and support.