Kada me je u ljeto ove godine nazvala gospođa Dunja Gaupp, bio sam ugodno iznenađen. Rekla mi je da je redovito čitala moje kolumne u časopisu FOKUS o poduzetništvu i predložila da nešto napišem i za web stranicu Hrvati AMAC. (Upravo je izašla knjiga GDJE SMO I KAMO IDEMO u kojoj su sabrane sve te kolumne, njih 91 - detaljnije o knjizi na www.tehnopark.hr). Naravno da se svatko osjeća polaskan, kada čuje da su mu kolumne čitane, ali mi je sam prijedlog «dao misliti». Ja puno pišem, ali to je usmjereno na čitatelje iz domovinske Hrvatske. Kod toga nemam problema, znam kome pišem, poznajem i čitatelje i tematiku, znam što i kome želim nešto poručiti. Analiziram probleme u gospodarstvu, poduzetništvu, menadžmentu i želim da ti moji članci i knjige budu korisni i zanimljivi našem čitatelju, poslovnom čovjeku. Ali sada, kada imam mogućnosti pisati za iseljenu Hrvatsku, shvatio sam da te čitatelje ne poznam, ne znam što bi ih zanimalo i koja bi tema bila obostrano interesantna i korisna. Na moju sreću, cijela moja uža i šira obitelj smjestila se unutar promjera od 5 kilometara u Zagrebu, svi smo blizu, nemam nikoga u inozemstvu. Neki moji kolege s faksa otišli su u Ameriku i Francusku, rijetko se viđamo i onda kada se nađemo nemamo puno vremena za ozbiljne rasprave o temama koje bi bile od nekog šireg interesa.  Razgovaramo o onom što nas veže, a to su zajedničke uspomene, rad u nekadašnjem KONČAR-u i dogodovštine s faksa.