|
Ponedjeljak, 09 Kolovoz 2010 |
 Tog dana, početkom kolovoza 1995. godine, dva hrvatska vojnika su se srela u ulici Kralja Zvonimira u Drnišu, odmah nasuprot zgrade bivših Boksitnih trbounjskih rudnika i zgrade lokalne radio postaje. Visoki momci, kratko podšišane smeđe kose, obučeni u maskirne uniforme, žurili su u pravcu centra. Jedan je trčao iz parka pored Budišine kuće koji je zarastao u travu i korov. Od starog sjaja ostala je samo neuređena živica stara desetljećima, a koja je dijelila park od pločnika. Iz kolnika je izbijala trava, na nekim mjestima visoka i do metra. Iz daljine se čula oluja... U trku je Bili zagrlio Peku.
O njemu se neće pjevati pjesme, pisati romani, snimati filmovi. Sjećaju
ga se tvrdi kamen na Ključici... Mama, tata, obitelj i prijatelji.
- Nisam te vidio više od tri godine,
prijatelju. Od onog dana kad sam
iz Garde otišao u 4. a ti u 142, - rekao je Peki.
- Nemam ja pojma tko si ti, Bili, - uzvratio je skoro ljutito Peko,
ipak zastajući na pločniku ispred devastirane Joškove gostionice.
Opširnije... |
|
|
Utorak, 20 Srpanj 2010 |
 Sredinom ljeta 1993.godine grupa izviđača je dobila dojavu da je Nina,
koja je ostala na okupiranom teritoriju, u opasnosti i da je teba žurno
izvući.
S njom je živio stari otac Ivan Renato
koji je bio nepokretan. Izviđači su iskoristili noć bez mjesečine i
otišli u
selo birajući put uz same agresorske kasarne i straže. Poznajući svaki
kamen,
vrlo lako su pronašli traženu kuću. Kucnuli su nekoliko puta na drvene
prozorske kapke i Nina se odmah javila.
Dođite na vrata, - rekla je tiho otškrinuvši
prozor.
Uvela ih je u zamračenu kuhinju u kojoj je na
podu na pločicama gorjela mala voštana svijeća.
Opširnije... |
|
|
Utorak, 29 Lipanj 2010 |
 Prolazili su dani. Pretvarali se u mjesece, u čekanje novih pregovora, novih rokova. Sve su se više slutile povijesne godine. Prognaničko naselje u Solarisu je iz dana u dan dobijalo nove stanovnike - prognanike iz okupiranih područja i izbjeglice iz susjednih država. Mnoge hotelske dvorane su se pretvarale u školske učionice, vrtiće i glazbene škole, ambulante i zubne ordinacije. Parkirališta su u početku bila gotovo prazna, a onda su i prognanici polako počeli kupovati perilice, hladnjake, a onda i automobile. Treneri su vrlo brzo počeli otvorati škole košarke, plivanja, rukometa, a proradila je i kuglana. Onda se jednog dana i to dogodilo. Zazvonio je telefon na recepciji hotela Ivan i nekoliko minuta kasnije vijest se proširila hodnicima hotela od sobe do sobe.
Opširnije... |
|
|
Srijeda, 16 Lipanj 2010 |
 Telefon je zvonio sasvim kratko kao i uvijek na ovaj dan.
U mislima je svaki put iznova zamišljala gdje stoji telefon s druge
strane? Kako izgleda, kakav je ambijent? Je li uokolo ružičnjak, smirna
ili tamjan i kakve je boje sunce. Damir se odmah javio, sasvim tiho, ali
čula ga je kao da je bio pored nje.
Opširnije... |
|
|
Četvrtak, 27 Svibanj 2010 |
 Tog jutra Sveto je zaspao, budilica se nije
oglasila, pa je trčao preko ulice na smjenu dok ga je kolega čekao pred
vratima otpreme službe i spominjao mu rodbinu. Oblačio se u trku u radnu
uniformu i upravo je zakopčao remen na hlačama kad je njegov nadređeni
iskočio preko zida od ambulante i zaustavio ga.
- Gdje vam je oružje?! Vraćajte se...
Ostatak se zagubio u buci granata koje su počele padati po mjestu.
Barbara Franka, Dana i Irena su utrčale u podrum prve stambene zgrade, a
Nevenka je još stajala na glavnoj ulici nekoliko stotina metara dalje.
- Lezite, Nevenka, - derao se njezin pretpostavljeni imenom Boris,
dođoš iz glavnog grada, pokušavajući nadjačati detonacije, a ona je
polako hodala ulicom kao da je običan radni dan, pauza, mir i nema rata.
– Lezite, naređujem!
Opširnije... |
|
|
|
«« Početak « Prethodna 1 2 Sljedeća » Kraj »»
|
| Stranice 1 - 9 od 15 |
