Propast komunističkog sustava iznenadio je demokratski svijet. Došao je brzo i neočekivano, tako da je prevrat koji se dogodio bio iznenađenje i za međunarodnu zajednicu i za glavne aktere komunističkog režima, koji su podjednako nespremni dočekali radikalne promjene međunarodnog poretka. U brzim demokratskim promjenama koje su uslijedile, raspale su se i višenacionalne države Sovjetski savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, jer su (mali) narodi u njihovu sastavu također željeli pravo na punu slobodu: ne samo zaštitu i poštivanje individualnih ljudskih prava u novom demokratskom okruženju, nego i pravo na kolektivnu slobodu, pravo na svoju državu i svoje mjesto u međunarodnim organizacijama kako bi ravnopravno s drugim narodima odlučivali o svojoj sudbini.

Unatoč neslaganju s fragmentacijom političke karte Europe, svijet nije mogao ne priznati nove države koje su u mirnoj i demokratskoj proceduri proglasile svoju samostalnost i suverenost. Političke elite Čehoslovačke bile su spremne na dogovorni razlaz, a političke elite SSSR-a pristale su dati "izlaz" republikama koje su proglasile suverenost i samostalnost.

Međutim, to nije bio slučaj s ključnim čimbenicima koji su kontrolirali režim socijalističke Jugoslavije. Zato je došlo do kratkotrajnog rata u Sloveniji, brutalne agresije na Hrvatsku te rata u Bosni i Hercegovini. Svijet je bio užasnut i nespreman na činjenicu da je rat, i to tako brutalan rat, ponovo moguć na tlu Europe. Međunarodna javnost u pravilu nije razumjela ni razloge rata, a još manje razloge raspada Jugoslavije. Svijet nije znao, ili nije želio znati, kakvi su stvarni odnosi vladali u bivšoj Jugoslaviji, jer su bili zadovoljni sa slikom Jugoslavije kao uspješne tampon zone između Istoka i Zapada. Sve nacionalne suprotnosti i povijesne proturječnosti, što su se desetljećima pa i stoljećima slagale na tlu bivše Jugoslavije komunistički je režim silom stavljao pod tepih, uz prešutnu suglasnost međunarodne zajednice koja je bila gluha i slijepa na politička zbivanja i međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji. To je imalo za posljedicu pristanak na medijsku sliku o Jugoslaviji što ju je producirala službena propaganda.  Nažalost, značilo je i potpunu nespremnost međunarodne zajednice na događaje koji su započeli dolaskom Miloševića na političku scenu koncem 1980-ih.

Rat što su ga JNA i velikosrpska politika nametnuli republikama koje su željele samostalnost, dvostruko je iznenadio svijet. Prvo, svojom brutalnošću, a drugo otkrićem da njihova slika o Jugoslaviji nije bila ni od kakve pomoći za razumijevanje i prepoznavanje uzroka i razloga tome ratu. Kada se tome doda i činjenica da su međunarodni čimbenici s podozrenjem gledali na stvaranje novih država u Europi, a ne kao na izvorno demokratsko pravo i šansu neslobodnih naroda na vlastitu slobodu i samostalnost, onda ne iznenađuje što je u većini komentara i prikaza sukoba i rata na području bivše Jugoslavije odgovornost adresirana na pojedince, nacionalne i "nacionalističke" lidere. Rijetko tko je novonastalu situaciju analizirao s povijesnog i sociološkog stajališta, uvažavajući činjenicu da Jugoslavija nikada nije egzistirala kao demokratska višenacionalna zajednica usklađenih nacionalnih interesa. Jugoslaviju su razdirali proturječni nacionalni interesi naroda što su je tvorili, i samo je politički teror održavao na okupu i monarhističku i komunističku višenacionalnu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina bila je zrcalo socijalističke Jugoslavije, funkcionirala je kao "Jugoslavija u malom", tj. kao duboko podijeljeno društvo nedemokratsko iznutra, a s lažnom slikom o sebi prema van.

Vijeće sigurnosti UN formiralo je 1993. godine Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije kao instrument nametanja mira na zaraćenom području. Bez jasnog uvida ključnih međunarodnih čimbenika o prirodi sukoba i suglasnosti o tome tko je agresor a tko žrtva. Bez volje da se utvrde činjenice i odgovornosti za događaje u širem političkom i povijesnom kontekstu. Bez snage i ovlasti da ICTY razmatra i učinke i odgovornost međunarodne zajednice za rješenja koja je nametala pod prijetnjom sankcija sukobljenim stranama.

ICTY je počeo djelovati nakon okončanja ratnih sukoba, u okolnostima u kojima su međunarodni čimbenici zbog vlastitih suprotstavljenih interesa bili podjednako nesložni i oko prošlosti i oko budućnosti novonastalih država na području bivše Jugoslavije, a složni jedino u tome da posredstvom ICTY-a osiguraju alibi svojoj neučinkovitosti. ICTY je postao "neprincipijelna" batina u rukama međunarodne zajednice, jer se MZ ni nakon prestanka rata nije mogla odlučiti za trajno rješenje za Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. Zato je ICTY dobio nalog da sve strane proglasi krivima, a razlike u krivnji odredi brojem optužnica i visinom kazni.

Stvaranje samostalne i suverene hrvatske države hrvatski je narod doživio kao ideološko i političko oslobađanje od sedamdesetogodišnjeg velikosrpskog hegemonizma i pedesetogodišnjeg komunističkog totalitarizma. Pobjedama u Domovinskom ratu, nakon vojno-redarstvenih operacija kojima su oslobođeni okupirani teritoriji Republike Hrvatske i mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, hrvatski su građani bili ispunjeni osjećajem pobjede, slobode i ponosa, kao rijetko koja generacija u hrvatskoj povijesti.  

Međutim, u prvim optužnicama podignutima protiv Hrvata hrvatsko političko i vojno vodstvo, zaslužno kako za međunarodno priznanje tako i za pobjede u Domovinskom ratu, optuženo je za međunarodni sukob u Bosni i Hercegovini. Nakon 2000., tj. tek kada je Milošević završio u Haagu s optužbom za zločinački pothvat i zločinačku organizaciju, Haaško je tužiteljstvo počelo dizati optužnice protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva  također s optužbom da je "zločinačka organizacija" koja je "zločinačkim pothvatima" izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu i etničko čišćenje.

Kako je i zašto došlo do ovako sročenih optužnica, tko je sve sudjelovao u njihovom artikuliranju, koje su sve "trgovine", dogovori i pregovori prethodile njihovu objavljivanju, može biti predmetom posebnih istraživanja i raščlambi. Činjenica jest da su pisanju optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika pridonijeli mnogi međunarodni akteri koji su utjecali na Haaško tužiteljstvo. Međutim, sustavno su na pripremi tih optužnica radili i pojedinci i grupacije iz Hrvatske, često u suradnji i koordinaciji s istomišljenicima iz  Srbije i BiH. To samo po sebi ne bi bio problem da su njihovi napori bili usmjereni k utvrđivanju istine. Nažalost, većina je tih  "priloga" rađena na njima zajedničkim, propalim, ideološkim pozicijama jugoslavenske provenijencije koje su od udruženih jugoslavenskih, u novim okolnostima prerasle, u združene globalističke inicijative.

S druge pak strane i u medijskom prostoru vodio se rat, navodno, niskog intenziteta koji je jednostranim prikazima događaja i činjenica proizvodio stereotipe o odgovornosti za rat i počinjene zločine. Informacijski rat u medijima postao je efikasno sredstvo bespoštedne političke borbe oprečnih političkih i vrijednosnih orijentacija, ne samo demokratskih opcija koje su nastale nakon 1990. nego i nemalog broja onih koji su novom frazeologijom branili stajališta i uvjerenja na kojima je funkcionirala socijalistička Jugoslavija. (Hrvatska je izašla iz socijalističke Jugoslavije, ali ni komunistička ideologija ni Jugoslavija nisu mogli izaći iz glava onih koji su se teška srca oprostili od Jugoslavije.) Posljedica toga je da se stvaraju novi ili obnavljaju stari mitovi i  "povijesne istine", koji se smatraju dokazanima iako ih nikada nitko nije dokazao. Stvorena su jaka potpuno oprečna uvjerenja i "znanja" o određenim zbivanjima, a da često neka od strana nema, ili čak javno govori kako joj nisu potrebni argumenti i činjenice za ono što tvrdi i u što vjeruje. Nažalost, Haaško tužiteljstvo svoje optužnice često potkrepljuje proizvodima tog informacijskog rata, pozivajući se na njih kao na dokaze i činjenice, iako se najčešće radi o očitoj propagandi i planiranim dezinformacijama. 

Jedna od ključnih osoba koja je i sama proizvod ukupnih zbivanja raspada bivše Jugoslavije, ali i jedan od generatora krivih i lažnih predodžbi o tim zbivanjima je Stjepan Mesić. No, za razliku od drugih, on ima ključnu ulogu jer se pojavio u Haagu kao ključni svjedok optužbe u slučaju generala Blaškića još 1998. godine. Njegovo svjedočenje politički i intelektualno bez dubine, bez poznavanja europskog konteksta i povijesti Jugoslavije, bez razumijevanja međunacionalnih odnosa u bivšoj Jugoslaviji, bez svijesti o utjecaju međunarodnih čimbenika na sudbinu malih naroda,  postalo je paradigmom za ocjenu službene hrvatske politike 1990-ih, i osnovom na kojoj se grade i sve druge optužnice protiv hrvatskih dužnosnika i generala kako iz Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine.

Predmet je ove naše analize svjedočenje Stjepana Mesića. Ne bavimo se optužnicom ili optužnicama protiv Hrvata u Haagu, ne analiziramo političke okolnosti i djelatnost Haaškoga tribunala i Haaškoga tužiteljstva ne upuštamo se u raščlambu drugih svjedoka i dokumenata predočenih na Sudu, nego samo provjeravamo vjerodostojnost onoga što je Stjepan Mesić izrekao haaškim istražiteljima i u haaškoj sudnici, i što je od toga prihvatio Haaški sud.   

O čemu je Stjepan Mesić svjedočio na Haaškome sudu u slučaju generala Blaškića najavio je tužitelj Harmon na početku njegova svjedočenja: o sastanku u Karađorđevu 1991. na kojem je dogovorena "podjela Bosne", o politici "podjele Bosne" između Hrvatske i Srbije, o umiješanosti HV u hrvatsko-muslimanski rat u Bosni, o Banovini Hrvatskoj kao programu aneksije dijelova Bosne i Hercegovine, o aktualnim hrvatskim zakonima koji omogućuju dokinuće neovisnosti Bosne,  itd.

Ono što je o tome Stjepan Mesić govorio predmet je analize ove knjige. Postupak kojim se analiziraju Mesićevi iskazi je pozivanje na izvorne dokumente. Kako bi se otklonila sumnja u manipulaciju s kontekstom kako Mesićevih iskaza tako i citiranih dokumenata, i prvi i drugi dati su namjerno dovoljno ekstenzivno te bez dodatnih interpretacija tako da čitatelj može sam prosuditi o objektivnosti i vjerodostojnosti Stjepana Mesića kao haaškog svjedoka optužbe. Komentari slijede tek nakon prikaza Mesićevih iskaza i izloženih dokumenata, s ciljem da se objasni kontekst zbivanja i motivi svjedoka.

Ono što je Stjepan Mesić svjedočio u Haagu nije utemeljeno na činjenicama i dokumentima. Po svojoj formi to je neistina izrečena nizom tehnika koje je Mesić usavršio tijekom svoje političke karijere: od falsificiranja faktografije, vremenskih pomaka u prikazu događaja radi izmjene konteksta i smisla događaja, ispuštanja relevantnih podataka i činjenica, sastavljanja iskaza od irelevantnih podataka, izmišljanja nepostojećih iskaza i događaja, prešućivanja vlastite uloga ili pridavanje svojoj osobi značenja i uloge koju nije imao, itd.  

Neistina je eufemizam za laž. Kako je Stjepan Mesić svoje iskaze dao pod prisegom, onda bi svaki sud pa tako i Haaški sud, lažne iskaze pod prisegom trebao sankcionirati kao krivokletstvo. To se nije dogodilo, štoviše, da se to ne bi dogodilo, Mesić je tražio da bude zaštićeni svjedok kako njegovo svjedočenje ne bi bilo dostupno javnosti. To je odgovaralo i Haaškome tužiteljstvu koje je Sudu podastrlo Mesićev iskaz, a ne druge potpuno oprečne iskaze i dokumente s kojima je raspolagalo, kako bi Sudu predočili samo one "dokaze" koji su u funkciji optužnica a ne istine i pravde.

Godinama je Mesićev iskaz službeno bio skriven od javnosti i pravno zaštićen od svake javne rasprave i raščlambe. Novinari koji su objavili njegov identitet i sadržaj njegova iskaza optuženi su od strane Haaškoga tužiteljstva za nepoštivanje Suda. Josip Jović je kao glavni urednik objavio Mesićevo svjedočenje u Slobodnoj Dalmaciji 2000. godine[1], a Domagoj Margetić je objavio njegov iskaz haaškim istražiteljima 2004. u Novom hrvatskom slovu. Postupak protiv njih vodi se na Sudu u Haagu. Nakon pokretanja postupka protiv hrvatskih novinara Haaški je sud bio prisiljen početkom 2006. godine Stjepanu Mesiću ukinuti status zaštićenog svjedoka, kako bi ublažio negativne reakcije javnosti.    

Činjenica je da su Mesićevi lažni iskazi godinama bili zaštićeni po međunarodnom sudu. Godinama sudu javnosti, a posebno stručne i znanstvene javnosti, nisu bili dostupni argumenti koje je Tužiteljstvo podnijelo Sudu i na temelju kojih je Sud donio presude i prihvatio nove optužnice. Tako je neistina, odnosno laž, multiplicirana u medijima kao istina potvrđena od strane Suda, postala "povijesna istina" i stereotip.

Tome je pridonijela i promjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine, koja nije spriječila da se iz arhiva Ureda Predsjednika Republike, državnih ministarstava i izvještajnih služni, protuzakonito i selektivno dokumenti dostavljaju odabranim medijima i Haagu, ne radi utvrđivanja istine već radi provedbe politike "detuđmanizacije", odnosno revanšizma. Posljedica je takve politike informacijski i dokumentacijski kaos, u kojem je najveća žrtva bila istina o stvaranju hrvatske države, Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini. Odsutnost svake želje da se utvrdi istina o tim zbivanjima potvrđuje i nespremnost državne politike da prihvati prijedloge nacionalnog programa istraživanja suvremene hrvatske povijesti i Domovinskog rata, te da osigura sredstva i uvjete kako bi se osposobio dokumentacijski centar u kojem bi istraživači, novinari, pravnici, odnosno javnost, imali uvida u sve raspoložive dokumente radi utvrđivanja Istine. Činjenica je da je državna politika od 2000. do danas, poduzela vrlo malo u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa od optužbi za "zločinačke pothvate" "zločinačke organizacije". 

Prihvativši se analize Mesićeva svjedočenja u Haagu, bio sam suočen s nepostojanjem dostupne i sređene dokumentacije. Osam mjeseci radio sam intenzivno samo na prikupljanju planova, sporazuma i izjava Bošnjaka, Hrvata, Srba i međunarodne zajednice o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Prikupljeni dokumenti, odnosno 227 ključnih dokumenata, objavljeni su koncem 2005. u knjizi "Istina o Bosni i Hercegovini. Dokumenti 1991.-1995."[2]. Već uvidom u ove dokumente i svakom istraživačkom početniku, a ne samo sudionicima tih zbivanja, postaje jasno što je ključ nesporazuma i zašto se vodio rat u Bosni i Hercegovini. Nažalost ti se dokumenti nisu nalazili tamo gdje bi trebali biti, i nisu bili dostupni javnosti. Dio tih dokumenata korišteni su kao dokazi i činjenice u ovoj analizi, a citiraju se prema navedenoj knjizi kako bi čitatelju željnom provjere navoda ili dodatnih informacija skratili put i muku njihova ponovnog pronalaženja u namjerno proizvedenom dokumentacijskom kaosu. 

U analizi Mesićeva svjedočenja koristili smo se, kada je god to bilo moguće, dokumentima i iskazima kojima  raspolaže i Haaško tužiteljstvo. Nema nikakve sumnje da je Tužiteljstvo raspolagalo podacima da Mesićevi iskazi nisu vjerodostojni, jer su Tužiteljstvu stajali na raspolaganju potpuno oprečni iskazi drugih svjedoka. Zašto je Sud odlučio da su jedni svjedoci i dokumenti vjerodostojni a njima oprečni nisu, to se iz obrazloženja presuda ne može razabrati. No činjenica je da su i Tužiteljstvo i Sud imali dovoljno podataka, dokumenata i svjedoka kako bi došli do sasvim drugih zaključaka koji bi bili bliži istini, ali se time nisu ravnali.     

Stjepan Mesić je prema pravnim kriterijima nepouzdan i nevjerodostojan svjedok, jer on nije svjedok očevidac. Paradoks je u tome što je on bio na ključnim mjestima (predsjednik Vlade RH nepuna tri mjeseca, predsjednik Predsjedništva SFRJ tri mjeseca - samo formalno, te predsjednik Sabora godinu i pol dana), ali na tim pozicijama nije ostavio nikakvog osobnog i povijesnog traga. Zato on svjedoči samo ono o čemu je od nekoga čuo, ili što mu je netko rekao. Interes i osjećaj za povijesna zbivanja nema, pa ono bitno što se oko njega zbivalo nije mogao ni zamijetiti. Stoga je njegovo mišljenje o temama o kojima je svjedočio fragmentarno i nesustavno, pa prikaz njegova iskaza nije bilo moguće prezentirati kao logički zaokruženu cjelinu.

Vjerujem da će prikaz povijesnog i političkog konteksta određenih događaja, što ga je Stjepan Mesić u svojem svjedočenju propustio izložiti - bilo zbog svoje pristranosti, neznanja ili osvetoljubivosti - pridonijeti sagledavanju istine o službenoj hrvatskoj politici u razdoblju od 1990. do 1995. godine, pogotovo što je taj prikaz rađen na dokumentima koji jednim dijelom još nisu poznati široj javnosti.

Svaki čitatelj koji se odluči na čitanje "Vremena krivokletnika" s pravom se može upitati o kakvoj se knjizi radi, tj. u koje područje, u koju disciplinu razvrstati ovu knjigu? Možda će najbolje pojašnjenje dati odgovor na pitanje o motivima i razlozima, radi kojih sam se upustio u istraživanje vjerodostojnosti Mesićeva svjedočenja.

Odgovor na pitanje zašto sam se prihvatio posla na utvrđivanju neistina i laži u svjedočenju Stjepana Mesića krunskoga svjedoka optužbe, formalno u slučaju generala Blaškića, a zapravo protiv prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, zapravo je jednostavan. To nije bio moj izbor nego moja obveza. Obveza koju mi nitko nije nametnuo izvana, nego obveza koju sam prihvatio iz moralnih načela, a zbog više razloga koji bi svaki za sebe bio dostatan motiv za pisanje "Vremena krivokletnika".

Zacijelo ne mogu zanemariti emocionalne i obiteljske razloge. Obvezu prema ocu i čovjeku kojeg mrtvog optužuju u Haagu što je već samo po sebi pravni presedan, kojeg njemu politička oporba razapinje lažima i sotonizira mimo svake istine i dobroga ukusa, a njegova ga se stranka ne odriče ali ga se sprema braniti tek u nekim boljim vremenima. Obvezu prema majci i ostalim članovima obitelji koji su u medijima izloženi bezbrojnim klevetama i lažima, prema poznatom komunističkom obrascu da su svi članovi obitelji podjednako krivi i nema milosti prema obitelji glavnoga krivca. Obvezu prema prijateljima koji su završili s Haaškim optužnicama i u Haagu, a da nisu optuženi da su sami počinili zločin ili da su naredili zločin, već su krivi jer su bili dio "zločinačke organizacije" koju je vodio predsjednik Tuđman. Obvezu prema brojnih hrvatskim braniteljima i ljudima, koji vjeruju u Prvoga hrvatskoga predsjednika, i optužbu protiv njega doživljavaju kao napad na vlastito dostojanstvo i čast.

 Zacijelo ne mogu zanemariti ni svoje osobno iskustvo i osobna saznanja iz Domovinskog rata. Sudionik sam Domovinskog rata i sam sam dao svoj skromni osobni doprinos stvaranju hrvatske države. Stjecajem okolnosti radio sam na takvim poslovima da sam imao objektivna saznanja i informacije o događajima i činjenicama, tako da sam mogao kako onda tako i danas  razlikovati istine od laži, informacije od dezinformacija. Osim toga dobro sam poznavao većinu ključnih ljudi u tom razdoblju, s nekima sam bio i prijatelj. Nisu mi ostali nepoznati ni međunarodni predstavnici i njihovi stavovi. Po prirodi svog posla susretao sam se s predstavnicima niza zemlja te prenosio i primao poruke o događajima o kojima svjedoči i Mesić.  Prema tome, da je postojala "dvostruka politika" prema Bosni i Hercegovini, namjere i planovi agresije ili aneksije, odnosno "dvostruka linija zapovijedanja", to bih po prirodi stvari već tada morao znati, na temelju osobnog saznanja, rada i druženja s ljudima koji su donosili ključne odluke.

 Emocionalni i obiteljski razlozi, te osobno iskustvo i saznanja iz Domovinskog rata jesu dovoljni ali nisu i dostatni razlozi za raščlambu i pisanje o neistinama i lažima iznijetim u Haagu. Emocionalno i empirijsko iskustvo dalo mi je poriv i građu za moj teorijski interes. Naime, već niz godina bavim se istraživanjem oblikovanja i funkcioniranja javnoga znanja. Opća je predodžba da bi javno znanje trebalo biti istinito znanje. Činjenica je da smo suočeni s naporima da neistine, laži i stereotipi o Domovinskom ratu i o muslimansko-hrvatskom ratu, a ne istina, zauzmu ne samo periferiju nego i središnje mjesto u javnome znanju. Neistine i laži mogu biti efikasno sredstvo za postizanje različitih ciljeva. Međutim kada laž, maliciozna laž, zadire u pravo drugoga, dostojanstvo ljudi i naroda, ona ima za posljedicu nepravdu i nasilje nad ljudskim sudbinama.   

"Vrijeme krivokletnika" napisano je kako bi se utvrdila istina, razobličila laž, kako bi se pomoglo da javnost i Sud u Haagu pomoću iznijetih dokaza i činjenica uvide da su general Tihomir Blaškić i Dario Kordić osuđeni i na temelju lažnog  Mesićevog svjedočenja, te da se spriječi da jedno neistinito svjedočenje bude korišteno u novim procesima protiv hrvatskih dužnosnika. Ako ova knjiga pomogne u tome, ona je ispunila svoju svrhu. Međutim, ona nije pisana ni kao povijesna, politološka, pravna knjiga ili pak publicistika. Ona jest i povijesno i politološki i pravno relevantna jer ne polazi od načela "vremenske distance" odnosno "povijesne distance", načela što je samo izgovor jednom krugu intelektualaca od odgovornosti da se ne bore za istinu; načela što im u moralnom smislu osigurava alibi da javno budu dobri poslušnici vladajućeg političkog sustava a privatno oporbenjaci, dok ih u stručnom smislu to načelo pretvara u podobne "tehničare" poželjnog znanja. 

Ovaj je rad u svojoj biti istraživanje o tome kako laži postaju sastavni dio nepravednih presuda ali i dio javnoga znanja, te kako pravodobno prezentirane,  čak i banalne laži u informacijsko doba imaju za posljedicu  jednima osigurati visoke političke nagrade, drugima  dugogodišnje zatvorske kazne, a trećima, tj. javnosti, nameću stereotipe kojima se  cijela nacija nadzire i drži u poslušnosti pomoću pogrešnih informacija i dezinformacija.  Ako istina ne bude odgovor na laž, onda laž može iznova postati izvorom novoga nasilja, novih nepravdi i novoga zla.