Interes znanstvenika, te nove recepcije o djelu ovog književnika, govore o estetskim vrijednostima književnih tekstova, te o vrijednom i opsežnom prevoditeljskom radu što Tina Ujevića osvjetljava kao eruditu i poliglota istančanog intelektualnog duha, a što samo potvrđuje kako je njegov ponos stamene šutnje o osebujnom radu, definitivna spoznaja vrijednosti kao onoga koji radi ne želeći upozoravati na takav rad, nego ostavlja novom interesu prostor kako bi otkrio vrijednosti. Na te vrijednosti upozorava i akademik Ante Stamać koji radi novo izdanje knjiga o ovom autoru. Zasigurno je kako će novi zaključci dati novo vrednovanje onoga što do sada i nije bilo poznato te Ujevića otkloniti od bohemskog života. Ne sasvim, ali sigurno će njegovo književno djelo postati prvim licem, a sve ostalo - usudom života. Taj životni usud odvodio ga je u zatvor, legiju stranaca, ali i u Pariz ( 1913. godine ) koji ostaje vječno usrknut u intelektualnu srčiku pjesnika koji upravo odatle štimlje i sažimlje liru hrvatskog modernizma, osvajajući nježno i trpko dvije različite recepcije: književnu - koja mu je bila važna iznad svega, i: životnu - koju je nehajno i usputno pratio dostojanstvom gorštaka intelektualca, nepokolebljivog u nakani, nepokolebljivog u spoznaji osvajanja novih prostora i novih vrijednosti u tim prostorima. Najtočnija odrednica o Ujeviću je Šime Vučetića kao „ klasiku našeg modernizma", ili ona akademika Ante Stamaća kako je njegovo književno djelo „ priručnik o europskoj duhovnoj povijesti našega stoljeća". Kada bi se sve ukrililo pod korice knjiga, opus Augustina Tina Ujevića bio bi iznenađujuće opsežan, recimo, kao Krležin ili Marulićev.  U ostavštini koja se nalazi pohranjena u HAZU, čeka na objavljivanje četrdeset i dva sveska prijevoda.Taj veliki posao tek slijedi.

    U prvu monografiju o Ujeviću ( Ante Stamać: Ujević, 1971. ) utkan je Tinov mladenački politički angažman i publicistički tekstovi iz razdoblja od 1909. - 1919. godine što je isti autor izložio u knjizi: Mladi Ujević; Split, 2002. , a na temelju nepoznate arhivske građe srbijanskih izvora. Zanimanje za Tina traje. Tako su na kolokviju u Društvu hrvatskih književnika ( na smrtodan, 12. studenoga 2005. ) izneseni i neki sasvim novi uvidi o njegovom životu i djelu ( pogledati časopis DHK, Republika, br. 12 / 2005. ), kao i biografiju iz pera Jasena Boke, Pod Tinovim kišobranomObnovljeni Ujević, akademika Ante Stamaća. Vladimira Rema, kao i najvažniju od tri knjige povodom obljetnice u 2005. godini,

    Neovisnost i ponos izrastao iz spoznaje o osebujnim vrednotama udaljavao je književna imena ( ne sva, ali mnoga, koja su djelovala osvetnički prema njemu i njegovom djelu ). Nije poznato, ali se razmišlja u smjeru takve osvete kada mu je zbog napisa u « Oslobođenju « kao navodnom « suradniku okupatora « ( 1945. ), zabranjeno objavljivati narednih pet godina. U tom ozračju je bio i njegov utjecaj na mlade, recimo, na Vesnu Parun, čiji je životni put pun stresova i obrata.

     Ponijevši sobom muškarca kao odgovornog nositelja ne samo obiteljske problematike, nego i društvene, političke, povijesne i zavičajne, te usvojivši jasan antropološki red u kojem se svojevrstan obredni folklor pokazivao kroz informacije, njihove promjenjivosti i rasprave (  a gdje se nikako nije moglo bez kavane, pića i spleena aktivnosti mjesta ) izrastao je i očvrsnuo duh muškarca kojega je dostojanstveno i dostojno predstavljao cijeli svoj život, aktivno se podredivši takvom odnosu. Taj drugi osjećaj života, samostalnost koja je kod njega doživjela punu afirmaciju slobode proisteklu iz potrebe takvih aktivnosti, odvlačila je pjesnika od valjane umjetničke recepcije. Iako su njegovi najbolji poznavatelji: Ivo Frangeš, Dubravko Jelčić, Ante Stamać, Vlatko Pavletić, Šime Vučetić, Srećko Lipovčan, Tea Benčić Rimay, a i jedna od najvažnijih pjesama u cjelokupnom pjesničkom opusu je, Hymnodia to mou somati ( Pjesma mome tijelu ), koja je ušla samo u krugove bolje upućene kritike, boljih poznavatelja djela ovog autora, kako ističe akademik Srećko Lipovčan, ili su je usvojili iz osobne znatiželje tragači za estetskom ljepotom proizašlom iz osjećaja iskustvenog, te posebnosti odnosa što je vidljivo u stihovima: « ... O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, / a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kòsti; / ne slavim te - no u tebi su i zvijezde i nebesa, / prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i pròsti. « U ovim stihovima je sažet cijeli život sa svom svojom slojevitošću, utjecajima izvana i utjecajima filozofskog odnosa prema smislu postojanja u kojem osjeća « zvijezde i nebesa «, a u istom trenutku « prah zemlje, sjaj sunca «, stapajući jedinstvenom slikom životnu prolaznost i, životnu raskoš zbog koje vrijedi živjeti.

    Osjećajući snagu svog pjesničkog talenta, a uvelike nezadovoljan recepcijom suvremenika, počesto i  zbog političkog opredjeljenja, na jednoj književnoj večeri u Sarajevu 1930. godine, Tin je ustvrdio kako „ vjeruje još samo u spasonosnu akciju vremena". Ta, akcija vremena,  upravo je uslijedila i rezultati postaju sve vidljiviji. U pjesništvu intimistički i blizak, u životu, osamljen i, kako piše sestra Marija Petričević, prilikom jednog susreta „ mislim da me ipak čuo"? Tin se nije osvrtao i nastavio je unatoč dozivanju koračati dalje, pognut uz vjetar, kao da žuri što prije nestati s lica ulice, s lica svjetlosti koja ga izdaje i prokazuje. Taj i takav ponos, odnos naspram pojavnosti prijatelja odvodio je Tina u nerazumijevanje, te su samo oni koji su znali, koji su vjerovali u snagu njegove pjesničke riječi, ostajali vjerni njegovoj samosvojnosti. On pak, znao je kako će njegovo pjesništvo svjedočiti umjesto njega. Samo, treba čekati; strpljivo čekati. U toj strpljivosti Tin je imao svemirski poziv velikog pjesnika što su  svjedočile i svjedoče zbirke pjesma: Lelek sebra ( 1920. godine ) i Kolajna ( 1926. godine ), te je čekanje imalo vidan kredibilitet umjetničke vrijednosti. Zdravko Zima piše: „ Paradoks Ujevićeve veličine i njegova poetskog projekta ogleda se u činjenici da je njegova popularnost u stanovitom smislu u opreci sa složenošću njegova djela, onog njegova djela koji je pročitan, ali još uvijek čeka svoje dubinske kopače ( po pjesniku: ronce ). Ne mareći mnogo za kritiku, ali usvojivši estetske vrijednosti i mitske privilegije, Tin ustrajno radi po gotovo točnom ritmu dnevnih obveza. A da je to tako svjedoče i navedeni svesci prijevoda u ostavštini, te suvremenici, poglavito znanstvenici koji su se bavili njegovim i životom i djelom.

    Za Tina se može ustvrditi kako je najplemenitiji bohem, jer je prezirao piće, a veličao pjesništvo. Da je to tako svjedoči zapisom: „ Vino mijenja temperament i značaj. Ono doduše pogoduje lakoj i oštroumnoj konverzaciji dok se umjereno uživa, ali kod pijanaca uzrokuje kavge i tučnjave, te ne stoji nikako da pomaže stvaranju nego naprotiv, u velikim količinama i kad je postalo navada, snizuje razinu inteligencije" . ( Akademija flaše ). Naravno, i u pjesmama je opisivao prostor i ljude u kavani kao uzaludnost, kao one koji nisu našli spasa, nego su: „ ... s izrazom tupim, očima izmučenim kokaina." ( Tragična kavana ). Način života i pjesnička osebujnost načinili su od Tina proturiječnosti bez granica. Sve je u njemu i okolo njega bio kovitlac uskomešanih odnosa, a recepcija je prihvatala ono što joj je blizu, ono što se nudi oku i što se prepričava dok njegov mukotrpan rad u zatvorenoj sobi nitko i nije mogao vidjeti niti vrednovati u cijelosti. Zasigurno je prepoznavao nevjericu kod ljudi s kojima se družio, ali njegovo muško dostojanstvo mu nije dopuštalo da se bavi pojašnjenjima. Jedino se obraćao Bogu, nekako s nadom i kao da se obraća nekom isuviše bliskom: „ O Bože, Bože, sjeti se / svih obećanja blistavih / što si ih meni zadao." ( Svakidašnja jadikovka ).

    Akademik Srećko Lipovčan s pravom govori o pjesmi, Hymnodia to mou somati, ( Pjesma mome tijelu ) , kao o najkompletnijoj zrcalnosti životnog i pjesničkoga iskustva Tina Ujevića gdje pjesnik izriče hvalospjev tjelesnoj ljepoti i zdravlju: „ ... u tebi su i zvijezde i nebesa, / prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti." No, ako čitamo dalje, ova himna tijelu ne ostaje u zanosu i izvan stvarnosti, nego blistavoj formi dodaje komponentu istine i razumijevanja, čisto prirodnog procesa kakvim život jest, te pomirbenom konstatacijom prihvaća smrt kao normalan slijed životnog puta.

    Osvjedočili smo se mnogo puta kako je Tin znao za veličinu i značaj onoga što radi. Ne samo kao pjesnik, jer je napisao tisuće tekstova, članaka, feljtona, putopisa i eseja o brojnim domaćim i stranim piscima, ali je najviše vjerovao u snagu pjesničke riječi koja će mu osigurati životnu trajnost i nadomjestiti onaj drugi san koji je sanjao: san o vrijednosti obraćanja kroz pjesmu. Tješeći drugoga, on tješi i sebe, progovara iskustveno, zrelo i savjetodavno, kao u pjesmi Pobratimstvo lica u svemiru: „ Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom." Priznanje pred drugim i o drugom, priznanje je i pred samim sobom, iznošenje osobnog stava o problematici psihološko-životne važnosti koja se određenom disciplinom filozofije prihvaćanja može činjenično svesti na iskustveni dijalog s drugim i samim sobom te valjano poslužiti kao izlaz iz određenog problema koji nameće čovjekov um kroz odnose stvarnosti.

    Zato imamo veoma složenu ličnost, uronjenu cijelim bićem u književnost, a istovremeno društveno biće koje je osjećalo potrebu za dijalogom i učinilo je od Ujevića uživaoca samoće, te samo zato što je morao kretati se, na poriv motorike i potreba izvanjskog svijeta na koji je gledao iz kuta književne spoznaje koju mnogi nisu razumjeli. O Tinu se više govorilo izvan znanstvenih recepcija, kao o bohemu i pjesniku bez dlake na jeziku, dok je znanstvena analiza ostajala tek na prilazima njegovom pjesništvu. Naravno, politički utjecaji, te poznati Tinov ponos, činili su nelagodu kritici koja se odvažila na dublje vrednovanje njegovog djela što se tiče suvremenika. Danas, ta slika se mijenja, mijenjaju se recepcije i valjano se vrednuje djelo, izučavaju se biografski podatci koji uvelike pomažu kod gonetanja samog djela. Sam Tin nije volio biografiju, bolje reći kako je bio nesklon izravnoj autobiografiji, ali je Nedjeljko Mihanović kronološki propratio događanja vezana uz njegov život i djelo od 1891. godine ( dana rođenja ), do 12 godina poslije smrti, 1967. godine kada su mu objavljena Sabrana djela u XVII. svezaka, gdje su Urednički odbor i priređivači: Dragutin Tadijanović, glavni urednik; Miroslav Vaupotić, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić. Ipak, Tin nije ostao bez autobiografije. On ju je ispisivao kroz svoje članke, eseje, iskazivao ju je kroz odnose u svijetu u kojem živi i koje knjiški bilježi pokazujući još jednom svjesnost i važnost pisanog traga koji je za njega bio svojevrstan vid komunikacije s izvanjskim svijetom: „ Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu." Ova rečenica samog Tina potvrđuje i sve već rečeno o njemu i njegovom shvaćanju različitosti i nemogućnosti jedno pored drugoga: književni život i život antropoloških potreba. U tom svjetlu je i bogatstvo Tinove autobiografije napisane profinjeno stilski i razotkritu do intimne ispovijedi vodeći nijemi dijalog sa svojim unutarnjim svijetom kroz očitovanja vlastite svijesti. Širina tog pisanja prikuplja konce djetinjstva, odlazaka i dolazaka, želja i tlapnji koje su nemilosrdno šibale njegov stameni muški život za koji se on borio odanošću i pripadnošću samosvojnosti. Sve je to slikao kroz prizmu iskustva, bogatstva tog iskustva, čineći tako stilski i sadržajni oblik iskustvenog i  književnog kazivanja iz kojega se jasno čita autobiografija. Pomiješanost stvarnosti i nadahnuća iznjedrili su veoma točnu i opširnu autobiografiju Tina Ujevića od najranijih dana djetinjstva do smrti. Stvarnost ga grubo oblikuje ubijajući u njemu mladenački zanos, a jeza političkih sukoba uvukla ga je u tišinu autokracije i totalitarizma koji su gušili u njemu slobodarski duh, vrijeđajući i gaseći romantičarski nagon koji on priznaje kao grijeh mladosti. Odricanje prošlog života temelj je za stvaranje novog, a povlačenje u samoću budi drugu stranu svijeta slika koje se rađaju iz dijaloga sa samim sobom, dajući njegovim književnim uratcima iskustvenu svježinu suvremenika koji veoma točno zna kako stvari stoje i kako se odnositi prema novoj sredini. 

	11-04-2007 19:44
	oduševljena sam! evo zbilja mogu reći da sam bez teksta i da svakim dan sve više cjenim Tina jer on je pojam od čovjeka , zapravo jedna prava individua, koja je znala što traži i za što živi bez obzira na ostatak društva oko njega.  hvala mu za sve i Vama što to znate cjeniti i drugima privlačiti pažnju na njega i njegova djela!!!  Hvala Guest

Dijana

	08-06-2007 18:02
	tin bravo Guest

augustin

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Comments (2)