'Vi glasujte a mi
ćemo obaviti sve ostalo' - ovo je motto svih suvremenih demokratskih vlada. U
hrvatskoj verziji ovu je misao nedavno izrekao Vladimir Šeks izgovorivši sljedeće:
Mi smo izabrani na izborima i nemamo više
nikakve obaveze za našu politiku tražiti nečije odobrenje. Posve jednako
izrazio se prije par mjeseci i Milan Bandić kad je u jeku protesta zbog
privatiziranja javnih prostora u Zagrebu rekao da je za svoju politiku mandat dobio na izborima. Da su političke elite posve izgubile dodir sa stvarnošću univerzalna je
pojava: u SAD-u samo 21% anketiranih
misli da njihova vlada obavlja svoju dužnost u skladu s očekivanjima onih koji
su je doveli na vlast; u Hrvatskoj samo 30% stanovnika slaže se s najvažnijim
ciljem sadašnje vlade - čim hitrijim ulaskom u Europsku Uniju. Anketirani su u američkom
slučaju također izjavili da je vlada u Washingtonu 'interesna skupina' koja
zajedno s krupnim kapitalom vodi politiku koja je usmjerena na nanošenje štete
'prosječnom' stanovniku SAD. Kad biste ovog trenutka postavili to pitanje
hrvatskoj javnosti, kakav bi bio njezin odgovor? Je li hrvatska vlada
'interesna skupina' koja vodi državu ravnajući se vlastitim interesom ili
interesom cijelog društva tj svih pojedinaca u njemu? Kako je to moguće; kako
se to dogodilo da je legalnim i priznatim političkim procesom uz opće odobrenje
(na izborima) vlast zauzela skupina koju zanimaju samo njezini interesi?
Prava slika
politike i svega što pokazuje za čiji se račun ona vodi najbolje dolazi do
izražaja kad društveni konflikti izađu iz okvira uređenih i reguliranih odnosa
kojima je zapravo cilj i uloga konflikte neutralizirati a pojedine njihove
nosioce anestetizirati. Anestezija je riječ koja najbolje opisuje što se
zapravo događa u politici kad kao za prave operacije u kirurškoj dvorani nešto
pođe ukrivo i pacijent se probudi prije vremena videći da mu operiraju lijevu
umjesto desne noge. Upravo to je ono što se ovih dana događa na poljima
Slavonije i splitskom brodogradilištu gdje nosioci državne vlasti počinju
shvaćati da postoje granice onoga što se može postići anestezijom - društvenim
dogovorima, suradnjom, pregovaranjem sa sindikatima tj 'socijalnim
partnerstvom' i svom tom regulativom čiji je jedini cilj sve učiniti
predvidljivim, očekivanim i zapravo, uškopljenim. Djelujući poput zmijskog
otrova, svi ovi mehanizmi opsjene zapravo su izgubili djelotvornost i stvarnost
se odjednom ukazala u svojoj cjelokupnosti mračne zavjere protiv pameti i
razuma. U samo deset godina neoliberalna ekonomska praksa - uz ogromnu dozu domaćeg
lopovluka - iz Hrvatske je napravila bogalja a iz Hrvata četiri i pol milijuna
zbunjenih bijednika od kojih većina i dalje ne razumije što ih je snašlo.
Radnici se žale na 'lopovsku privatizaciju' a seljaci na 'politiku u
poljoprivredi' i jedini tko se (zasad) ne žali ni na što su zaposlenici u
javnom sektoru koji su s vladom sklopili 'sindikalne ugovore' - dan ili dva
prije izbora i koje u znak solidarnosti s preko 300,000 nezaposlenih i još
100,000 onih koji rade a ne primaju plaću brine samo jedno - hoće li dobiti
Božićnicu ili će i oni u štrajk.
U Hrvatskaoj ima
oko 170,000 'seoskih' domaćinstava od kojih samo 55,000 proizvodi za tržište.
Hrvatska poljoprivredna proizvodnja je samo oko 0.4% europske poljoprivredne
proizvodnje a i ukupna vrijednost hrvatskog tržišta (potrošnje) poljoprivrednim
proizvodima je oko 0.3-0.4% vrijednosti europskog tržišta. Radi se o relativno
i apsolutno beznačajnim postotcima koji se kad je u pitanju statistika
definiraju kao 'statistička pogreška'. Zbog čega onda govori kako se subvencije
poljoprivredi trebaju ukinuti zbog ulaska u EU; koga naime smeta ova mizerna
hrvatska poljoprivreda? Evo vrlo jednostavnog objašnjenja od kojeg se diže kosa
na glavi: EU doista ukida poljoprivredne subvencije jer je jedna od posljedica
istih i prevelika poljoprivredna proizvodnja koja unutar EU rezultira niskim
cijenama poljoprivrednih proizvoda a na vanjskim tržištima predstavlja kamen
oko vrata Europske unije jer se s viškom europske proizvodnje onda uništava
poljoprivredna proizvodnja trećeg svijeta. Propast 'Runde u Dohi' tj pregovora
o daljnjem ukidanju carina u međunarodnoj trgovini dobrim je dijelom rezultat
otpora Indije i Brazila ovom europskom gušenju poljoprivrede u trećem svijetu.
I pogledajmo sada
rezultat srljanja u EU: dok EU ukida poljoprivredne subvencije jer ima višak
poljoprivredne proizvodnje Hrvatska uvozi poljoprivrednih proizvoda u
vrijednosti od 2,5 milijardi Eura te su za nju subvencije nužnost ako želi
podići proizvodnju u poljoprivredi. Druga opcija, 'realne cijene'
poljoprivrednih proizvoda druga je mogućnost kojom bi se brzo podiglo
proizvodnju ali je ona neizvediva zbog članstva u Svjetskoj trgovinskoj
organizaciji i tzv 'slobodne trgovine'.
Drugim riječima,
smanjivanje subvencija ili njihovo ukidanje pred ulazak u EU (ili neposredno
nakon toga) Hrvatsku osuđuje na 'robovanje hrani' odnosno trajnu ovisnost o
uvozu hrane. Istovremeno, time se definitivno ili barem u doglednoj budućnosti
ukida svaka mogućnost održiva života na selu. Život na selu postaje tako
ekonomski neodrživ a selo osuđeno na životarenje i daljnje propadanje. A sve to
u okolnostima ekonomske krize kojoj se ne vidi kraja jednako kao što se ne vidi
ni gdje i kako bi se mogli zaposliti svi ovi danas nezaposleni ili oni koji će
to tek postati. Definitivno uništavanje sela tj poljoprivrede u Hrvatskoj bez
bilo kakve mogućnosti razvoja osim pauperizacije seoske populacije i napuštanja
sela, ulaskom u EU tako postaje sasvim izvjesno.
Istovremeno, kako
bi se smanjilo opterećenje penzijskih fondova u EU i u Hrvatskoj predviđa se da
će do 2030 radni vijek žena i muškaraca biti produžen do 70-godine života. A
sve to u okolnostima u kojima 'poslodavci' neprestano zahtijevaju opću slobodu
u otpuštanju viška radne snage (tzv 'hire and fire' politiku zapošljavanja)
koja je i danas sve očitija i koja vodi do toga da se jednom otpušten radnik u
pedesetim godinama života više ne može zaposliti. S jedne strane dakle već je i
danas gotovo nemoguće zaposlen dočekati penziju a u buduće to će biti jednako
znanstvenoj fantastici te se najvećem broju tako nezaposlenih sprema
životarenje na rubu gladi uz mizernu državnu potporu. Svi oni koji završe u
preranoj penziji (bez obzira kakvoj) zapravo predstavljaju 'profit' onih koji
su im dali otkaz pa se profit poslodavaca pretvara u teret društva općenito
kojem se odmah potom prigovara 'da je preskupo' tj da treba smanjiti 'socijalna
davanja'!
Svi ovi apsurdi
posljedica su ukidanja socijalne države od koje danas postoje samo tragovi a to
je opet posljedica ekonomskog darwinizma koji je još poznat i kao
neoliberalizam ili pogrdno 'fridmanovština'.
Kroz proteklih
trideset godina ono što je poznato kao 'čikaška škola' Miltona Friedmana
pretvorilo je svijet u poprište borbe za opstanak, rat sviju protiv svih i u
korist manjine na račun većine. Takvo je stanje urodilo bezbrojnim društvenim
sukobima i shvaćanjem prema kojem pojedinac ima samo utilitarnu vrijednost (za
druge pojedince oko sebe). U Friedmanovom svijetu pojedinac nema nikakve druge
svrhe osim da zadovolji nečije potrebe; potrebe države plaćanjem poreza,
poslodavca tako da mu stvara profit svojim radom ili nekog drugog pojedinca iz
svoje blizine. Potrebe pojedinca u tom svijetu čikaške ekonomske škole nemaju
nikakvo značenje osim u slučaju da se na njihovom zadovoljavanju može ostvariti
neki profit.
Zato je i više
nego jednostavno objasniti što se događa u Hrvatskoj u ovom trenutku. Dok je
logički nemoguće razumjeti zbog čega je potrebno provoditi višemjesečnu
'zakonsku proceduru' pri oduzimanju npr Jadranske željezare od vlasnika koji ju
je kupio bez i najmanje namjere da s njom nešto proizvodi dok radnici i njihove
obitelji skapavaju od gladi, s gledišta neoliberalne ekonomije sve je važnije
od tih radnika. Namirenje banaka npr ima prednost pred isplatom obaveza prema
radnicima.
Dinamika ovakvih
odnosa uvijek vodi u istom smjeru a to je sve veća radikalizacija. Kako su se u
XX stoljeći mijenjali društveni odnosi znaju svi koji se sjećaju povijesti a
sva je prilika da se svijet kreće prema nekom obliku njezina ponavljanja. I
seoska buna u Slavoniji završila je samo zato da bi uskoro oživjela na nekom
drugom mjestu ili zbog slična razloga. Naivni seljaci, promrzli nakon pet noći
u traktorskim kabinama prihvatili su Čobankovićevo obećanje za namirenje duga
države iz 2008 godine do lipnja 2011. Treba li uopće govoriti kako od tog novca
ne će biti isplaćena niti jedna jedina lipa jer čak i kad bi se za to našao
novac (a to je potpuno nemoguće) sljedeće će godine u to vrijeme na vlasti biti
neka druga vlada, još vjernija fridmanovskom darvinizmu kojoj će biti i više
nego lako ustvrditi da ih Čobankovićev potpis ne obazuje ni na što.
Ova pobjeda, s
jedne strane drskosti režima koji zna da (još) nema pravog protivnika a s druge
strane naivnosti onih koji još uvijek misle da je država 'njihova' tj 'za
njih', Pirova je pobjeda onog prvog. Politika kojoj smo svjedoci i čije smo
žrtve a u čijim temeljima nije konsnzus i dogovor (na koje se svi vole
pozivati) već laž i prijevara i vulgarni materijalni interes ima ograničen
vijek trajanja. I sadašnjoj vladi a i svakoj budućoj bit će pametnije shvatiti
da će nastavi li ovako jednog dana imati na ulicama ne 1300 traktora već
milijun ljudi, s Europskom unijom i bez nje.
Spectator
Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare! Molimo logirajte se ili registrirajte. Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6 AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com All right reserved Comments (9) |