-          A ti si povjerovala?!

  -          Kako ne bi kad su večeras u djeda Tome u ostavi našli dva kilograma krompira i uzeli ih. 

Njen otac je tiho pozvao iz sobe i oni su odmah otišli do njega noseći voštanicu sa sobom. Blago svijetlo obasjalo je njegovo blijedo, ispijeno lice dok je mršavom rukom pokušavao rukovati se s njima. Pritom ih je korio kako se nepotrebno izlažu opasnosti. Rekli su mu da ga moraju žurno evakuirati jer i njemu prijeti opasnost, ali on je žustro odmahnuo rukom. 

- Ne idem nikud iz svoje kuće. Ovo je moja kuća, moje dvorište, moja zemlja i moja volja da ne idem nikud. Ako sam nepokretan, nisam lišen poslovne sposobnosti niti razuma. 

-          Ali, dijete vam je u opasnosti... 

-          Nju vodite, trebala je davno otići. Meni će biti lakše kad ona ode, ovako se stalno plašim za nju. 

Nina se rasplakala i rekla da ona bez oca neće ići, ali on je inzistirao na njenom odlasku tvrdeći kako će se o njemu brinuti preostali susjedi. Već su ga nekoliko puta pokušali evakuirati, ali on je ostajao pri svome. Kako se bližilo jutro, morali su popustiti i otići ponovo bez njega. 

Ivanova kćer je dva dana kasnije pronašla ostatak obitelji u Splitu, a dva tjedna kasnije i dio rođaka u Šibeniku. Bila je jako mršava, a briga za oca ju je proganjala tako da više gotovo nije ni jela ni spavala. Stupila je u kontakt  s rođacima koji su bili angažirani u vojsci i policiji kao i sa zapovjednicima na prvim crtama oko njenog okupiranog sela. 

-          Ne smijemo poduzimati akcije, - rekli su joj, - jer moramo pratiti naredbe i pravila službe i ratovanja. Jedina su nada pripadnici UNPROFOR-a koji su voljni pomoći. Možda bi ga mogli izvući u suradnji s Međunarodnim crvenim križom, a tražićemo i od njegovog liječnika, koji je sada u Šibeniku, nekakvu liječničku svjedodžbu jer je teško bolestan i tpje glavni razlog da dođe u bolnicu. 

Svega nekoliko dana kasnije primili su dojavu da je Ivan pao u neku vrstu kome te da će ga po ranijem dogovoru dovesti na ničiju zemlju. Ekipa je bila odmah formirana i već za pola sata su se našli na Miljevcima. Barbara Franka je išla kao prevoditelj, Dana kao pomoć, a Vinko kao vodič. Nisu imali vremena za skidanje protutenskovskih mina te su iz pravca Vukačića do stare Oštarije stigli preskačući preko istih. Na raskršću je stajalo terensko vozilo Ujedinjenih naroda, a njihov pripadnik ih je čekao ispod široke krošnje stare koštele. Olakšanje je preraslo u razočaranje kad su shvatli govor tijela. Čovjek je samo bespomoćno raširio ruke. 

-          U svom životu nisam vidio tvrdoglavijeg čovjeka, - rekao je na engleskom jeziku kao da se ispričava. - Došli smo u njegovu kuću samo dvije-tri minute nakon liječničke ekipe. Bio je u komi i odmah su ga na nosilima iznijeli u dvorište te smjestili u ambulanta kola. Ja sam sjeo s njim kao i liječnik te smo polako izišli iz dvorišta na ulicu. Odmakli smo nekoliko metara kad je on otvorio oči, pogledao u mene i lagano podigao glavu. 

-          Kuda? - upitao me. - Shvatio sam pitanje i bez prevoditelja, ali njega nije ni zanimao odgovor jer ga nije ni čekao. Samo je energično podigao desnu ruku i kažiprstom dao znak da ga vratimo u kuću. 

-          Zar niste mogli naći razlog da...? 

-          Ne, nikakav. Liječnik je rekao da je Ivan teško bolestan i da se o njemu brinu isto tako bolesni i stari ljudi, ali da je potpuno priseban i da mu um radi kao švicarski sat te da je apsolutno sposoban donositi odluke o svojoj sudbini.

  Nasmijao se u jednom trenu. 

-          Naravno, sitaucija je vrlo alarmantna, ali ne mogu reći da mu se ne divim. Muškarac starog kova, muškarac od riječi. Bojim se da ovako bolesan neće još dugo izdržati, ali poštujem njegovu odluku, poštujte je i vi. 

Kad su se vraćali prema selu, čekao ih je policajac s motorolom i ekipa pirotehničara. Već su shvatili da neće imati posla, ali su i dalje stajali na istom mjestu. 

-          E moj Ivane, kućo stara, - rekao je Vinko ispod glasa, - znam da si star i bolestan, ali znam i da si kao stijena. Prijatelji moji, nemojte više raditi na njegovom izvlačenju. Čovjek je nakanio umrijeti u svojoj kući i na svojoj zemlji. Neka znate, i ovo gdje smo sada bili, a što zovu ničija zemlja, Ivanova je zemlja. Nije nas ostavio Bog. 

Nije ostavio ni Ivana. Živio je deset godina iza rata, a zaostale mirovine je iskoristio kako bi obnovio kuću i kupio sve ono što je u ratu mrak odnio. Ponekad bi ga Nina dovezla u kolicima do prozora kojeg bi širom u predvečerje otvorila i on bi tu sjedio i smješkajući se promatrao zalazak sunca za obronke Umaca. S njih su nestali neprijateljski bunkeri. 

-          Moja kuća, moja livada, moja zemlja i moj put, - znao bi ponekad bez ikakvog povoda reći.

  Bog bi znao je li ovo istina ili samo izmišljena priča. Jer, sve je više prašine što pada po starim zalascima sunca, maštarima, sjećanjima i istini, herojima. Biće stoga da se ni ovo nikada nije dogodilo. 

Jadranka Jagoda Matić

	21-07-2010 09:51
	To su nasi stari tvrdi kao stijena Da, hvala na sjajnom tekstu koji mi tjera suze na oci, to su nasi stari a sta im mi danas vracamo sa ovom nasom j... bezboznom EU-haskom sluganskom politikom.    Jucer sam na Blagdan Svetog Ilije morao ovdje sa ovim EU seronjama neke stvari raspravljati i mogu reci da nam ulazak u EU nece nista donijeti koliko nam je vec unistio i pokvario.    Nisu li price poput ove gore nesto sto bi svaka nacija trebala dobro prouciti, cuvati, prijenositi djeci u skolama, napraviti citav drzavni i pravni ustroj da se nikada vise ne dogodi da nam agresor maltretira nase stare i da se Hrvati na vlastitoj zemlji ne mogu mirno kretati i zivjeti.    To bi trebao biti sveti zadatak hrvatske politike a ne rasprodavati krvlju obranjeno i sve ono sto su generacije vjekovima stjecale. J.. ih region i Srbija, haski sud i EU.. ovo nije Hrvatska kakvu se sanjalo i za kakvu su poginuli nasi najbolji sinovi. Registered

Crocop

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Comments (1)