Nikakav povijesni slučaj. Naprotiv, dio je to «diplomacije prijevarom u izdajničkom ponašanju britanske i američke vlade» kako je to opisao dr John Coleman u istoimenoj knjizi. Još daleke 1915. godine na poticaj Velike Britanije zemlje saveznice dale su Srbiji jamstvo za pripajanje, s vremenom, Bosne i Hercegovine, koje je uključivalo i jamstvo za «širok pristup Jadranskom moru». Ovdje leže korijeni srpske agresije na te države. U cijelome razdoblju od četiri desetljeća nemira, terorizma, rata i srpskih teritorijalnih ambicija može se vidjeti ruka britanskoga crnog plemstva, predstavljena u osobi Sir Edwarda Greya, čovjeka, koji, prema Colemanu,  snosi najveću odgovornost za uvlačenje Sjedinjenih Američkih Država u Prvi Svjetski rat. Današnji su igrači u toj igri lord Dawid Owen, lord Carrington, Cyrus Vance i Warren Christopher. Prema Colemanu «glavni spletkar u ime SAD-a bio je Cyrus Vance».

Imao sam priliku upoznati sve navedene. Pravi sam rat imao sa lordom Carringtonom koji je u vrijeme najžešće agresije Miloševića na Hrvatsku predsjedavao Mirovnom konferencijom za bivšu Jugoslaviju koja je započela 7. rujna 1991. u Haagu. Nije uputio ni riječi prijekora Miloševiću. Ohrabrio je i olakšao srpska osvajanja Hrvatske. Za njega smo bili svi jednako krivi, cinično je govorio da «obje strane lažu». Na «krizna područja», kako je nazivao od Srba i Crnogoraca napadnuti dio Hrvatske, isposlovao je slanje mirovnih snaga UN, čime je cementirao za nekoliko godina okupirana područja Hrvatske.  

Na Mirovnoj konferenciji u Haagu u rujnu i listopadu imao je saveznika u Budimiru Lončaru, tadašnjem ministru vanjskih poslova Jugoslavije koja je vodila agresivni rat na Hrvatsku. Na Lončara sam nailazio na svakom koraku gdje sam putovao kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, najprije u Haagu, potom krajem rujna na summitu pred Vijećem sigurnosti, gdje je zastupao za nas gore stavove od Jamesa Bakera; u Denpasaru, Bali, Indonezija na summitu nesvrstanih, gdje se energično ali bezuspješno protivio našem ulasku na Konferenciju u statusu promatrača. Danas je taj isti Lončar savjetnik Stipe Mesića na Pantovčaku. Onaj koji je ratovao protiv Hrvatske, koji je činio sve da ne dođe do međunarodnog priznanja Hrvatske danas savjetuje Mesića u međunarodnim i drugim pitanjima. To je pravi politički salto mortale, to je apsolutno neprihvatljiva varijanta za normalnu uljuđenu nacionalnu hrvatsku državu, da jučerašnji izravni najžešći protivnik određuje smjer hrvatske državne politike.

Kako s radošću slaviti Dan Pobjede i Dan Državne zahvalnosti kad su junaci Domovinskog rata u uzama u Haagu ili umirovljeni, kad hrvatski državni vrh poziva srpske i crnogorske vođe u Zagreb, Smiljan, Knin i Dubrovnik, ne tražeći isprike a kamoli pokajanja, kad u Smiljanu zvoni zvono sa ucrtanim srpskim grbom , po pravoslavnim crkvama vise duge srpske zastave, srpski povratnici dižu tri prsta i izazivaju a kad četvorica ogorčenih Škabrnjana baci nekoliko kamenica, uzbuni se cijeli hrvatski vrh, Stipe Mesić se ispričava srpskom šefu Tadiću a ne pada mu na pamet da posjeti tužnu u crno zavijenu Škabrnju koja je uz Vukovar najdublja hrvatska rana.  Za Zorana Ferića «tradicija mržnje utemeljena kultom žrtve stalni je generator budućih zločina». Za njega je, dakle, «kult žrtve» nešto opasno štetno a ne prirodno i normalno ljudsko. Za Ivu Goldsteina Bleiburške žrtve nisu uopće nevine žrtve već samo reakcija na hrvatski zločin iz 1941. Dakle, Jasenovac da a Bleiburg ne, a ako uopće spominjati žrtve Bleiburga i Križnoga puta onda uz naznaku zaslužene opravdane osvete! Našu tjeskobu izazivaju otvoreni pokušaji umanjiti hrvatsku žrtvu a to je grijeh do neba. Hrvatska počiva na žrtvama a ne na zločinu. «Po odnosu prema svetim žrtvama mjeri se vjera i ljubav, etika i politika Crkve i Nacije!» (pater Nikola Mate Roščić: Za Domovinu mrijeti kolika slast - žrtva u kršćanskom humanističkom shvaćanju).  

U Haagu nam pokušavaju dokazati nekakav zločinački pothvat i tako sa Savom Štrpcem osporiti i Hrvatsku državu. Rijetki su koji se trude oko istine. U mnogih još vrijedi Bismarckova «Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskog grenadira.» Među rijetkima u svijetu Margaret Thatcher je shvatila našu tragediju: Ne vjerujte nikomu kad vam kaže da je zlo izraz strasti. Idite u Vukovar. Vidjet ćete da je zlo hladno poput leda» Predbacila je Zapadu pokušaj čuvanja Jugoslavije, stavljanje embarga na oružje i izjednačavanje krivnje zločinca i žrtve.  Pokušaj da se «nepristrano» podijeli krivnja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva. Pokušaj da se izjednače vojne akcije Bljesak i Oluja, kojom je oslobođeno hrvatsko tlo s ranijim primjerima srpske agresije su čista lakrdija.» Tako je govorila prijateljica istine gospođa Margaret Thatcher. Danas smo bez ovakvih prijatelja u svijetu. Hrvatska bi «jasnim načelima, stavovima i porukom, pa i uz cijenu žrtve, mogla pomoći i tzv. Velikima ovog svijeta da njihova sudišta ne budu sramota civiliziranog svijeta», lucidno je reagirao biskup Juraj Jezerinac na optužnice generalima Gotovini i Ademiju.

Kako biti radostan na Dan Domovinske zahvalnosti kad su naše vlasti predale viteza generala Antu Gotovinu u haaške uze, kad se uopće ne dokazuje neodrživost teze o hrvatskom zločinačkom pothvatu, kad u silnoj pomami za ulazak u Europu vlast pokazuje pravo ludilo furor Europeicus  spremnošću da se za to plati svaku cijenu, kad poslije Mesića njegov sudrug Josip Manolić svjedoči kao svjedok optužbe Međunarodnoga tribunala protiv Hrvatske i Hrvata dokazujući agresiju Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, i tako bismo mogli nabrajati. Još dugo. 

Sivo je i tužno u Hrvatskoj u ove dane slave. Veličanstvena slika na  Kninskoj tvrđavi  sa razvijenim hrvatskim stijegom 1995. godine je neponovljiva. Tuđman i Šušak su otišli u vječne poljane, general pobjedničke oslobodilačke vojske vitez Ante Gotovina čami u uzama Haaga, alkarski vojvoda mladi general Mirko Norac pati u glinskom zatvoru, generali koji su iznijeli pobjedu u Oluji pravim vojnim pučem su uklonjeni i upućeni u mirovinu. Nikakvo čudo da ljudi umjesto u Knin hrle u Čavoglave da bi uz Thompsona i duhovnike «utemeljili Hram božji u znak vjere i ljubavi, etike i politike Crkve i Nacije».

Dan pobjede i dan Domovinske zahvalnosti su u znaku tjeskobe a ne ode pune radosti.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Ilica 36/I/dvorište, 10000 ZAGREB

tel. 01/48 301 48  fax 2955 000    M. B. 01436767

Žiro račun br. 2390001-1100271239 kod HPB

Devizni račun kod Hrvatske poštanske banke Zagreb

700100-840-1436767

E-Mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Dopustite mi da ovaj tekst završim kao Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva informacijom o našim nastojanjima oko istine vezane uz sve ono što čini vrijednosti naše Domovine, a temelji se na ljudskim žrtvama.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje imam zadovoljstvo voditi već nekoliko godina nastoji istražiti istinu o našim žrtvama. To činimo u našim publikacijama, tiskovinama, a posebno na Kongresima i Zbornicima radova koje poslije toga objavljujemo. Prvi Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 1998. godine u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom pokojnog predsjednika Tuđmana, s kojeg smo objavili dvije knjige na više od 1.200 stranica pod naslovom HRVATSKI ŽRTVOSLOV. Drugi Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 2001. godine u Vukovaru i nakon toga objavili Zbornik radova na više od 500 stranica pod naslovom DA SE NE ZABORAVI. Treći Hrvatski žrtvoslovni kongres održali smo 2004. godine u Zagrebu nakon kojeg smo objavili Zbornik radova pod naslovom O ŽRTVAMA JE RIJEČ na više od 400 stranica. Slijedeći Četvrti Hrvatski žrtvoslovni kongres održat ćemo u lipnju 2007. godine u Zagrebu 16. i 17. lipnja i Škabrnji 18. lipnja. Odluku da Kongres održimo i u Škabrnji predsjedništvo HŽD-a donijelo je u lipnju ove godine, dakle prije najnovijih tužnih događaja oko Škabrnje, kako bismo nakon Vukovara iskazali našu sućut, brigu i poštovanje za osamdeset nedužnih civila koje su u jednom danu pobili 18. studenog 1991. godine Srbi, uglavnom njihovi susjedi, a vodio ih je i tada ispekao zanat zloglasni Ratko Mladić. Naš Kongres 2007. godine već sada pripremamo. Ovo uredništvo molimo da objavi pobliže podatke o mogućnostima prijave za Kongres. Teme su Kongresa prije svega etičko, filozofsko i povijesno značenje žrtve u Hrvata, prava žrtve i sprečavanje stradanja ljudi u sadašnjem svijetu.

v.r. Dr Zvonimir Šeparović