Advertisement

Clanovi

urednistvo

Zadnji komentari

Udbaški YU...
Kakvi UDBAŠI i Jugoslavenčine? Ovaj napis izgleda kao huškan...
Više

Dan pobjed...
Pružam otpor ko wolfram baš za inat
Trijebio bi ti dragi moj crocop i vise od yu-nacista.Samo za...
Više

Udbaški YU...
Dosta vas je UDBAŠI i Jugoslavenčine
Mislim da je ovo uhićenje Bandića kamen koji će pokrenuti l...
Više

Dan pobjed...
Koji jadnici štite danas izdajnike?
Pitam se tko i s kojim mozgom danas štiti hrvatske veleizdaj...
Više

Dan pobjed...
YU-demonski zadah struktura
U aktualnom broju Hrvatskog Tjednika je odlican komentar tj....
Više

Adam Etero...
Tko štiti hrvatski Ustav od Jugoslavena?
SDP i HDZ trebaju biti zabranjeni jer su jedan otvoreno proj...
Više

Hrvatska ...
Cestitke Njemackoj
Bas mi je drago da je Njemacka porazila Brazil, malo mi je i...
Više

Hrvatska ...
Htio sam reci Preko urednistva. Hvala.
Više

Hrvatska ...
G. Ognjistar mogu li vas kontaktirati pr
Puno pozdrava, vama i svim posjetiteljima. Puno pozdra...
Više

Hrvatska ...
Uspjeh je biti naSvjetskom prvenstvu
Niko Kovac je vodio nacionalnu vrstu dvije utakmice kvalifik...
Više

Davor Šuke...
U inat svima pobjediti Brazil za Simunic
Daj Boze da danas budu pravi i pokazu svijetu sta je Hrvatsk...
Više

Titin Da V...
Josip Simunic je zadnja zrtva
ove njihove prljave rabote. osudise ga ni kriva ni duzna a n...
Više

(NE) RAZUM...
Bravo mr OŽANIĆ
Sretan sam sto je mr. OŽANIĆ prosao postdiplomski studij ECM...
Više

Prof. dr. ...
Nakon 2 godine
Mogu samo potvrditi sto sam napisao13.5.2012. I samo konstat...
Više

Razgovor -...
Bravo Pavuna
Sretan sam sto Bog govori kroz Davora Pavunu I govoriti ce s...
Više

Kletva kra...
Bolest Hrvatska ?
Uvijek smo imali klevetnika i izdajica u Hrvatskoj i tako se...
Više

STO TO SLA...
U Hrvatskoj Emigraciji ?
Su uvijek bili veliki Domoljubi koji su radili za slobodnu H...
Više

Hrvatska j...
Sveti Josipe cuvaj Hrvatsku
Baš u ova teška vremena kada se opet vraćaju stara komunisti...
Više

Situacija ...
Hrvatski mazohizam
Ajde ti budi pametan kada neki tkz. Hrvati pišu protiv Ukraj...
Više

Jugoslaven...
Bravo za Hrvate u Australiji
Bravo za nase Hrvate u Australiji koji su Milanovica nazvali...
Više

Paradigma osvete kao trag zločina PDF Ispis E-mail
Utorak, 07 Prosinac 2010
p5170001Vuletić, Anđelko: Poraz osvetnika: ur. Božidar Petrač: 145 mm x 216 mm, tvrdi uvez, 174 str. : ALFA; Zagreb, 2009.
Uvod
Ovom knjigom Vuletić je samo još jednom potvrdio pripadnost bardu svjetske književnosti. U temu ne ulazi problematizirajući rat , niti teatralno kako to čini Lajos Zilahy  u svojoj trilogiji Ararat, on poput drevnog mudraca, psihološki problematizira temu od stvarnog prema idejnom. Sam rat je uzrok sveopćeg stanja, ali pokojnik (roman počinje prizorom s groblja), nije ubijen protivničkim hitcem, jednostavno: „dogorio kao svijeća“. Sigurno je kako raniji život nije bio bez posljedica na zdravlje pokojnika. Bio je u zatvoru:
    „A isljednici su tražili dokaze u njegovim kostima, i htjeli su ih iscijediti, iz njegovih kostiju. “
    Navedeni motiv, stilski je i misaono slijed izravnog odnosa spram ideje slikovnog kako bi se učinilo blisko. Isti primjer uočljiv je i kod situacije u kojoj Jožef Brož  želi umiriti konja. Konj je preneseno značenje sveukupnih odnosa kojima Brož više ne vlada, ali želi uspostaviti odnose autoritetom koji više i nije stabilan:
„No, ono u čemu nema kraja jeste prašina koja neprestano vije, i po olujnom i po blagom vremenu, s ove dvije kamene razvaline, i neugodan zadah koji se širi sa oborenog konja koji se raspada. Rekosmo li: zadah? Ne, to je nešto daleko gore, što se vidi i po tome što se i grabljivice i lešinari klone te ogromne crknute životinje. Pa, ni to nije ono najgore! Jer, umjesto da zasuču rukave i bace se na posao i da raščišćavaju ruševine, svjetina se dijeli na ove i one skupine, na zaslužna ili manje zaslužna plemena u obaranju i konja i konjanika; na sve strane galama, graja, optužbe i protiv-optužbe, busanje u prsa i zahtjevi za naplatom junaštva i zasluga. “

    Ovakvi detalji daju osebujnost umjetničkog dojma u opisu detalja koji se pamti i koji imaju samo veliki umovi književnog izraza. Njihov jezik je jezik drugog, dok im je prvo nosivi dio na kojemu grade prepoznatljivo tijelo ljepote skrivajući i razotkrivajući u isto vrijeme. Vuletić je tu odavno postao majstor nesvakidašnje forme književnoga umijeća. On je moderan, uvjerljiv i osebujno svoj, od svog prvog uspješnog romana, Gorko sunce:

    „Kao i jednom od prvih iskušenika te vrste modernog doba, Arthuru Rimbaudu, i Vuletiću su stvari i pojave ukazale svoja tajanstva. Bila je to avantura putnika, lutakice, sanjara. S njime kao da je krenula i sva njegova Hercegovina, i Neretva, sva bogata sirotinja. U skitnjama tražio je svoj smještaj, od drveća, kamenja, rijeka – izdvajao svoj dio života, odnosio svoj preliv i odsjaj. Svijest se unaprijed ograničavala na ta neposredna iskušenja kao jedini sadržaj. Nikakav smisao nije postavljen iza vidika, prostora i  vremena, i svaka pojava ima samo svoj prvobitni pojavni značaj. Nikoga se ne tiču njegova zebnja i razorni strah, samoća i spokoj, i samo se mijenjaju oblici, otiču časovi, a smrt je u svakom odjeljku života. “

    U svakom odjeljku ovog autora osjeća se mudrost i sjedinjenost života i smrti u neraskidivoj vezi. Jeli sve život, ili je sve smrt? Čovjek tu tajnu pokušava odgonetnuti, ali, za sada mu ne ide. Još uvijek sumnja? U što? Zna li čovjek podsvjesnim, kako je Haron  prevozio preko rijeke?... Gdje su oni koji mogu ispričati boravak na drugoj strani?
    Ljudska podsvijest je datoteka života i smrti koju još nitko nije otvorio? Freud  je pokušao. Međutim, hipnoza i postupci putem hipnoze kako bi se došlo do istine, još uvijek su u znanosti samo postupci opsjenara. Sve je to gorko sunce koje nas sažiže. I njega smo, svojim postupcima, nagnali da nam se sveti. Njegova milost je postala oganj od kojega se ljudi bezuspješno skrivaju. Baš kao što se čovjek bezuspješno skriva od progona loših postupaka koje je učinio svom bližnjem. Upravo svijest, svijest koja ne dopušta mir onome tko je grešan i koji se želi obratiti po svaku cijenu, dodvoriti se milosti Njegovoj, nagoni čovjeka na ispravne postupke, na susrete sa svojom prošlošću koja ga opsjeda i izjeda. Odatle se pojavljuje rak, kao bolest koja izjeda, koja dovodi do paklenih muka u oproštaju s ovoga svijeta. Gorko sunce. Svi smo mi pod svjetlošću i vatrom Vuletićeva Gorkog sunca:

    „Nek se iskašlju sva luda mora, nek dotrešte sva žedna sunca, pustinjski vjetrovi; nek se dovuku i bjelosvjetske magle, pa svi kleknu da mole, il nož razbojnički da potegnu, ne dam! Ne dam! Što znači: živim; ne dam!... i tako ću vjekovati, vječan, ja sebe kog hoću da imam… Ljubav!
    I toj naivnoblesavoj mjesečini ne preostaje ništa drugo… nego… da razapne opet svoja jedra, i nastavi šuštati po kršu kao mlijeko, presretna što uspjela je makar da okupa Ivankina koljena i kukove; da mahne bijelom maramom iznad njenih dojki, kroz kosu da joj prošumi.
    A cijelo to vrijeme, stalno, gledao je u narančaste bradavice na dojkama. Nije ni slutio da se ne smije.
    Ne oči, pamet mu je pregorjela. Bio je orahova ljuska na pobjesnjelom valu.“
 
    Malo je ovako uspjelih opisa, putenih i psihološki prilagođenih prirodnom fenomenu trenutka. Izbjegnuta je i najmanja vulgarnost. Svakoj pojedinosti dat je uzvišen čin. Sve je ljubav!
    Bilo koju pojedinost, bilo koju tematsku draž, prizor, misao, sve što bi uzeli kod ovog autora, ono ima viši smisao, ono je sam ŽIVOT! Ove kratke ulomke iz naznačenih djela, uzeo sam kao uvod u jednu temu o Anđelku Vuletiću. Ona je ovdje tek naznačena, ali mi se činilo kako ne smijem ostati po strani i ne reći ništa. Šutjeti? Smije li se šutjeti na glasan poziv podsvijesti? U kolikoj mjeri podsvijest utječe na svjesno ponašanje? Koja je granica i gdje je između ta dva procesa? Reklo bi se: pitanja, samo pitanja? Možda suvišna ili suvisla? Ali, ako prestanemo vjerovati u slučajnosti, onda je sasvim razumski rasuđivati i govoriti o aktivnim procesima svijesti koje čine jedinstvo u ljudskom ponašanju. Dakle, spoj svijesti i podsvijesti su jedinstvo naših praktičnosti koje su vidljive u ponašanju svakog pojedinca ponaosob; jer, svaki pojedinac je svjesno, misaono u procesu, zaokružena cjelina. U takvim, reklo bi se bezizlaznim, zamršenim procesima ne možemo uspostaviti reda? Ali, može. Samo, koliko smo spremni ne tražiti svugdje i u svakom procesu opću formulu ponašanja. Zaključio bih: psihološki proces vidljiv kroz ponašanje čovjeka, svakog pojedinca, njegov je svijet psiholoških odnosa vidljiv u djelovanju, načinu rada, vezanosti za određene postupke pri radu u kojima on izražava, iskazuje svoju osobnost na sebi svojstven način. U takvom traženju intelektualnih, psiholoških, umnih procesa, Vuletić traži i pronalazi način opravdanosti za određene postupke čovjekovoga djelovanja. Taj psihološki splet čini dušu njegovim romanima, pa tako i ovome djelu pod naslovom, Poraz osvetnika.
    Baveći se ljudskim sudbinama, Vuletić analizira odnose i život u prošlom i sadašnjem iz perspektive pojedinca, kojega problematizira kao onoga koji želi, ali ne može promijeniti nikakve odnose. Obično su to junaci, ljudi u poodmaklim godinama i još uvijek zaogrnuti idealima mladosti. Njihova duša, njihovo psihološko bivstvovanje svodi se na razgovore sa sobom:

    „Gotovo da se zaključi: ne zna se što je komliciranije, tijelo ili duša. A odavno zna da duše, tog plašila (male djece) nema, kao što nema ni nekog nebeskog bića koje time upravlja. Pita sam sebe: nema?
    A, izgleda, ima. Bol se ne stišava – jedva pokreće nogu, teže mu je ustati nego nekad prepješačiti brda i doline. Hoće li doći vrijeme kad će urinirati u krevetu? Hoće li prije toga otputovati? Spasiti se? Nestati? Potonuti zajedno sa svojim boleštinama? Samo, ne u ovoj zemlji! Ne? A tko će ga što pitati? Još uvijek moćnik u glavi, u pameti, a svezan, nemoćan u tijelu.“
   
    Suvremen koliko i tradicionalan, prožet narodnim mudrostima i antropološkim obilježjima, Vuletić je iskren, mudar i odmjeren književni znalac, koji zna što hoće i što treba kako bi zadanu si temu zanimljivo vodio kroz zaplete radnje, te tako postajao zanimljiv svim generacijama čitatelja. Danas, kada književnost doživljava pad čitanja, imamo onoga koji svoj put popločava riječima koje čvrsto svjedoče o postojanju ljepote:

    „Naša se proza (kao i film, teatar itd.) nerado laća takozvanih tema iz suvremenog života. Za to sigurno ima razloga i u samoj prozi i izvan nje, u suvremenosti. Moderna prozna književnost u svijetu odavno odbija da bude protokolom svakodnevne stvarnosti, opredjeljujući se sve više za istraživanje posebnih prostora: unutrašnjih, intersubjektivnih, fantastičnih, nadrealističnih, „formalnih“. Što se tiče naših domaćih prilika, preosjetljivost na kritiku – kada je riječ o suvremenim pitanjima – nije nimalo poticajna za razvoj kritičko-realističnog (proznog) izraza.“

    Jasno je kako se Vuletićeva proza othrvala svim vrstama zaborava, pa tako i interesu kritike, koja je dosta i opravdano pohvalna. Razlogom je i bliskost poetike, pjesničkih slika koje uvjerljivo svjedoče o vremenu sadašnjosti, ali i gotovo epskim pasažima likova koji se bore za život nastojeći da u njemu ustraju kao svjedoci istine o određenom događaju. Glavni likovi prolaze kroz nevolje, jačaju, otrežnjuju se od zanosa ideje, pronalaze rješenja koja bi bila u duhu humanosti. Gotovo svi likovi su u matrici nasljeđa cjelokupnog romanesknog opusa ovog autora. Semantičke kategorije imaju jedan dominantan član, imenicu, osobu kojoj su ostali podređeni. Ne robovski. Dominantna osoba je pokretač procesa:

    „U obje navedene semantičke kategorije podređeni član uvijek ima čisto atributsku funkciju. Međutim, u nekim slučajevima, koje smo izdvojili u zasebnu grupu, padežna konstrukcija kojom se označava neka karakteristična pojedinost nastupa i u funkciji atributivno-adverbijalne odredbe, jer istovremeno pokazuje sintaksičku zavisnost i prema imenici i prema glagolu.“

    Glagolska radnja daje karakternu dimenziju imenici, što Vuletić uspješno pretvara u smisao intelektualnih djelatnosti, radnji, koje daju rezultat, rješenje problema:

    „Proza Anđelka Vuletića, a na jedan poseban način i poezija, izvorno tematiziraju „višak povijesnog“ ili, bolje rečeno, djelovanje sustava „povijesne klopke“ koja se zatvara nad svim sudbinama nastalim u podneblju ili ozemlju ljudskog svijeta.“
   
    Književno-povijesna tradicija u hrvatskoj književnosti, uz Ivana Aralicu kao književnog klasika suvremene književnosti, pridodala je još jedno značajno ime, Anđelka Vuletića. Za razliku od Aralice, Vuletić je svoje teme podređivao sveopćem, svjetskom kretanju u kojemu je mali čovjek imao svoj problem koji je u komešanju društvenih kretanja trebao dovesti do razumskog rješenja. Aralica je svoje teme držao u zbijenijem krugu, pripovjedački rasplićući interesne odnose. I jedan i drugi ostali su samosvojni, jedinstveni u svom gromadnom literarnom uspjehu. Kao da ih je zaobišla borba generacijskih prepreka koje neki nisu uspjeli preći, nego su ostali vezani za početke. Psihološke, vjerske i nesputane tematske cjeline učinile su ih zanimljivima i nakon više desetljeća pisanja:

    „Duhovna dinamika u hrvatskoj kulturi na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, nazvana često borbom Starih i Mladih, nije bila, barem ne prvenstveno, običan sukob divergentnih literarnih i kulturno-političkih koncepcija. Makar možda i neosviješćeno, ta je borba markirala jedan duboki metafizički lom, drastično odvajanje svjetonazorskih sustava koje se (tj. odvajanje, Iv. S.) konsekventno odražavalo na svim razinama postojanja: od one metafizičke na kojoj se pita o kakvoći transcendencije, do one puko ljudske koja je određena pitanjem o vrijednosti življenja.“

    Upravo vrijednost življenja, njegov smisao, smisao i vjera u život i njegove vrijednosti čineći humane postupke, glavne su značajke likova Anđelka Vuletića. Tražeći „progonjene riječi“ on slika Sarajevo u ratnom vihoru devedesetih godina, u vrijeme kada čovjek čovjeku želi učiniti smrtni čas što bližim i što prije, na najbrutalniji način, bez određene potrebe, nego iz obijesti i pogrešnih ideja, mržnje koja je odnekud isplivala, razlila se kao nizinska rijeka, plaveći i noseći vrijednosti. Najveća vrijednost je – ŽIVOT.

1.

    Vrijednosti i vjera u život, mogu se uzeti kao osnovna vodilja kroz stresno stanje kroz koje prolazi pojedinac, grupa ljudi, narod, a što se reflektira kroz djelo na čitatelja, te i on proživljava mučninu i strahove oslikane u djelu. Tu su i prirodni fenomeni koje autor veoma uspješno, znalački koristi kako bi doživljajni svijet doveo u stanje nervoze. Rečenice su mu kratke i jasne: „Sarajevo, 1993. Grad pod opsadom. Kasna jesen. Tamno, muklo. Sumrak, a tek je 14 sati. Na groblju smo. Ponad nas zvižde metci i trešte granate.“
    Teško je u oslikanom vremenu biti korektan, biti pošten, istinit i dosljedan. U odnosima ljudi multipliciraju se prijevare, obmane, laži i smicalice. Istina je riječ koja nema vjerodostojnost. Laž je tako dobro umotana da ima protočnost zlatnih vrijednosti. Pošteni ljudi se ne snalaze. Preko noći su ostali na ulici. Izgubili sve materijalno, ali izgubili i vjeru u čovjeka. Slike ulice s mrtvima govore kako je čovjek čovjeku najgora zvijer. Odnosi su postavljeni između lovca i lovine. To je postalo pravilo uspjeha. A onda se javlja potreba osvete. Taj poriv izazvan viđenim, izazvan bezdušnošću neprijatelja, traži način osvete. Nije li i potreba osvete zločin koji neprijatelj priželjkuje kako bi postali isti? Ali, može li se čekati u zamci i ne djelovati? Ne tražiti izlaz?
    Treba odabrati cilj? Policijskog isljednika Bardaka? Ali, gdje je on u ovom metežu?A činio je nevjerojatne gnusobe:

    „I dolazio je na koncu, kao poslastica, kao glavno „jelo“; e, pa to su bile prave muke i prava poniženja: sol u usta, a vode ni kapi, pa sedam zatvorenika, ujutro, napuni kiblu, do vrha, a Bardak dođe, i što? … moju i onako otežalu i izranjavljanu glavu ugura u školjku – diši ako možeš, jedi ako si gladan, zapomaži ako ima koristi, a ostali robijaši čuče, gledaju i od straha mokre u gaće… kasnije ocijede pa popiju… a lomljenje pečene gline o moju glavu dođe kao neko okrutno nadgornjavanje moje lubanje i vrča od tuča. Tuča! Nešto kao glavomet. Pa, ko izdrži!“

    Dovoljni su razlozi da se odabere mučenik i stavi prvi i odmah na popis onih kojima bi se trebalo osvetiti, naplatiti sve prošlo i sadašnje, ali?... Mogu li to intelektualci?... Upravo ova teza postaje stožina oko koje se vrte odnosi. Upravo ona je bitak koji traži životni odgovor na postavljeni zadatak osvete. Međutim, u općem metežu, kada se razmišlja o trenutku života u uvjetima rata, kako pronaći Bardaka? Pomoliti se za snagu zajedničkoga interesa. Ili se pomoliti za oprost zbog misli? :

    „Za zlo koje planiramo nanijeti drugome, našem bližnjem, našem bratu, ako su svi ljudi braća, a jesu?
    Pa, i ovaj na koga smo se mi ustremili.“

        U košmaru rata, kada je sve nestvarno, sve fatamorgana, nije lako doći niti u crkvu. Svećenika nije bilo, a ispred vrata crkve granata im je učinila povrede od kojih su završili u bolnici. Bol i umanjeno djelovanje fizičkih aktivnosti unijeli su strah u glavne junake, a posebice briga za onoga koji je mnogo lošije prošao i kome količina nove krvi znači život, ali, i nova krv je neizvjesna u svojoj količini. Krv postaje supstanca u igri života i smrti. Samo, kada bi čovjek mogao ne razmišljati. Izolirati se od stvarnosti, zaboraviti, unijeti novi program u svoje misli i posvetiti se tom programu. Ali, čovjek to ne može. Čovjek nije stroj. Njega progoni odgovornost. A upravo to je humana strana u nastojanjima Vuletića da potakne čovjeka na razmišljanje o vrijednostima, o viteškim postupcima, o pikarskim, zaboravljenim žrtvovanjima. Učiniti veliko djelo, pokajati se, svojstveno je najosjećajnijim osobama. Pogreška je moguća isto kao i pokajanje koje dolazi nakon, ali ne kod svakoga i nikako uvijek. Pokajati se, znači biti svjestan činjenice o učinjenom. Uvijek treba raditi na sebi, uvijek brusiti i učiti iskustvo koje je u drugoj i drukčijoj situaciji drukčije, ali dijelovi iskustva prenose se na djelovanje određenim radnjama koje nude rješavanje novonastalog problema. Kako bi se lakše pratila tema, autor piše poglavlja s temeljnim naslovom radnje, a svi dijelovi se sinkrono naslanjaju jedan na drugi otkrivajući začudnu slikovnost događaja koju veliki majstor pisane riječi postavlja na osnovu.
    Religijska upečatljivost, ispovijed, govori o odgojnom činu koji je sada zatražio praktično djelovanje. Iz postupka se očituje moralnost naučena kroz čitanje, kućni odgoj, odlazak u crkvu, razgovore o vrijednostima morala, vrijednostima vjera koja ispira zlato duše, pročišćava i donosi čovjeku mir sa samim sobom. Čovjek je vječno stisnut između neba i zemlje i nikada mu nije jasno kojem dijelu više pripada? Samo teški i iznenadni događaji pokreću čovjeka na aktivnost uzdizanja iznad samoga sebe. Taj motiv je jedan od motiva u kompleksi ovoga djela.

2.

   Iskonsko, folklorno i magijsko, antropološki su elementi koje autor uvodi kroz dijaloge svojih junaka, ili im „dopušta“ da se služe u govoru unutarnjeg nemira, u filozofsko-psihološkom razgibavanju određene teme:

   „Ali, i tračak vedrine ima svoju stupnjevitost – ovisi o čovjeku i onome što ga okružuje: nekad su to med i mlijeko što teku rijekom, a sad bi to mogla biti crna i tvrda korica kruha, ne tako da ti je nečija ruka blago prinese kao dar Božji na stol, nego da te njome lipi po glavi. Ali je nema! Ni te korice, kao ni spremne glave da je dočeka. Glava se jednako sve dalje i dalje izmiče i po njoj se motaju neke druge priče. Tako je kod mene, a tako, i još gore, valjda i kod Nesanice.“
   
    U dubljoj analizi, koja bi obuhvatila sve relevantne pokazatelje, na mnogo mjesta se mogu pronaći izreke tipa (med i mlijeko…) ili slične, direktno napamćene iz naroda, ali, vremenom su postale usvojene i životno bitne u komunikaciji ljudi, i komunikaciji književnosti, ovdje, autora o kojemu je riječ. Njegov kodni sustav je iskustveno usvojio mnoge inačice iz naroda, folklora, tako da su postale dio njegovog osobnog govora, spisateljske senzibilnosti. Kao pripovjedač, on to veoma uspješno i nenametljivo koristi, bilo da se radi o monološkom procesu u tišini, ili je to dijalog više junaka u romanu, koji izmjenjuju misli. Misli! Misli su ono što im je ostalo. Da nije tako, ne bi povjerovali snovima ćor-Luke koji je tvrdio kako, noću, u snovima, vidi Bardaka, i, zna gdje stanuje. Dakle, san je postao vodilja do cilja. Ali, zar nisu svi pronalasci, sva otkrića, prvotno bili snovi iz kojih se rodila stvarnost? Energija koja se materijalizirala, koja se snagom neuništivosti pretvorila u opipljivo! Tom snagom mitskog, neuništivog, autor se služi u mnogim prigodama. Upravo navedeni detalj sa snom, potvrda je rečenom. San je vizija mogućeg, ostvarivog.
    Još jedan bitan detalj je vezan za lik ćor-Luke. Možda otkriva pravi identitet kovanica sastavljena od njegove slijeposti (ćorav) i imena Luka (Ćorluka), jer takvih prezimena ima, ali i biblijski motiv gdje slijepac unutarnjom snagom vizija i slika bolje rasuđuje i „vidi“ nego onaj koji ima oči. Njegova čula su izoštrena u smjeru druge percepcije, drugog receptora koji donosi informacije putem kratkih valova odaslane energije, kako i inače putuju vijesti kroz energiju misli.

3.

    Magija, obred i vjernički fanatizam u moć obreda, vodili su Luku da prije polaska do cilja, oslobodi tijelo svakog viška. Tako oslobođeno, vjerovao je, tijelo lakše klizne u nebo:

    „A i bilo je razloga za to, jer je Luka, onako do pojasa gol, poduzimao neke obredne radnje koje nama nisu bile jasne: oko vrata je vezao traku, a za nju pričvrstio nešto nalik na pištolj, što se takvim i nije moglo nazvati makar i imali na umu sve tipove, stare i nove, te pucaljke, a nije pak sličila ni na dječju igračku, ili neki plašljivac. Onda je na bijelim, upalim i reklo bi se: trulim grudima, pod samim grlom ispisao neki hijeroglif, do pupka – povukao crtu, a preko nje, pri vrhu, drugu – križ. Odbacio je cipele koje su ionako samo klepetale na njegovim osušenim, mršavim i čvorugavim nogama, i mi smo pomislili da će ih zamijeniti drugima. Ali – ne!“

    Ovako isposnički lik, bez tjelesne snage i nesvakidašnje vrsne motorike, treba biti vodič u život ili smrt. Slabo bi tko, pa i u literarnom smislu odabrao upravo ovakvu osobu (pri tome i slijepu), da ga vodi do ostvarenja cilja. Međutim, koristeći se osobinama koje autor ističe u prvi plan, čitatelj može očekivati iznenađenje koje dolazi nakon čuđenja. Sličnu slikovnost imamo kod Cronina , kada između zatrpanih rudara u oknu, gotovo najuspješnije proživljava traume onaj koji je bio tjelesno najslabiji, ali samo zato što je imao svoj unutarnji mir bez trvenja u pokušajima pronalaska izlaza iz nastale opasnosti. Takav psihološki trenutak koristi i Vuletić, multiplicirajući ga na drugu dvojicu koji kreću u potragu za neprijateljem, za mučiteljem iz zarobljeničkih dana. Međutim, onoga koga slijepac vodi i sam ne vidi dalje od njega? Ipak, što nudi „osveta na osvetu“? Daje li konačan mir, lak san, zadovoljstvo, ponos? Što ako se osveta pobuni u nama samima i zatraži pojašnjenje onoga što učinismo? Nije li bolje potražiti mir u sebi? Kakvi to jesmo ako zločin pravdamo zločinom? Nismo li isti kao onaj koji ga učini prvi? Jasno, dogovor o osveti je zločinački dogovor i nikako ga ne može pravdati raniji zločin od nekoga drugog…
    Tematski zaplet je dinamičan psihološkim nabojem čekanja na rješenje i razmišljanjem o mogućnostima. Stilski, autor izmjenjuje kratke i brze dijaloške zaplete držeći čitatelja u napetom iščekivanju rješenja, ali, ne ide sve tako jednostavno, a Božje rješenje je daleko i nepredvidivo. U tom, nepredvidivo, dolazi i nezaobilazno pokajanje za činom koji planiraju. Nikako ne uspijevaju pronaći mir opravdanosti. Ono što se čini kao opravdanost, samo je nakupina mulja koji je ostavio nadošli, ali već prošli bol:

    „Eh, to je sad nama i zlato i blago. Vidjeti ga razoružanog, uplašenog, nemoćnog, skrušenog. Vidjeti pred sobom prljavu ljudsku krpu! I ne samo vidjeti! Gaziti je, bez milosti!“

    Košmar! Između osvete i religijskih načela uvukao se kotač sumnje i nikako da pusti, sada već dvojac, Nesanica i lik u prvom licu kao onaj koji govori, kao pripovjedač svih odnosa, lome u sebi odluke i traže opravdanosti za i protiv. Sumnja je neumoljiva. Nagriza, razjeda, opominje, svijetli. Potiskuje san, guši javu. Kuda i, kako? Zar učiniti? Zar odustati?
    Tražiti riječ u kući Božjoj učini im se razumno rješenje. Trenutak vjere i vjerničkoga iskustva, ili?... U teškim trenutcima čovjek i nesvjesno spomene ime Njegovo. Ovdje imamo zanimljiv susret s fra Lukom, ali ne i rješenje problema. Bog prašta! A ljudi? Ljudi su djeca Njegova! I oni trebaju praštati. Ali, što onda s naumom osvete?

4.

   Božji put je put opravdanja i mira. Kod Vuletića možemo govoriti o vjeri i nevjeri, o onome što jest i onome što bi trebalo, što je naum. Naum nije realizacija. Naum je kombinatorika nečega što bi moglo biti, ali samo pod slijedom dobro isplaniranih, pa i slučajnih, okolnosti. Kako u nekome počiva volja Njegova, tako u drugome:

    „ - Pa, vrag ne boravi u oblacima, nego… u narodu, u čovjeku.
       - Zato što mu treba društvo?
       - Zato što mu je to radno mjesto! Čuo si fra Luku?
       - Pokolebao me!
       - Zna on što govori! Ne znaš ti fratarski soj? Bosanski fratarski soj: Bogu Božje, a caru – carevo!
       - A što ostaje nama?
       - Ostaje ti da mozgaš i da sam odlučiš.
       - Zašto smo onda tražiti savjet?“

    Mir u sebi je izuzetno stanje spokoja. Takvo stanje opušta i donosi sigurnost. Upravo takve efekte upriličuje autor svojom literarnom retorikom, koristeći ekonomičnu, sočnu, iskrenu i točnu rečenicu, bilo da se radi o dijalogu, kao u navedenom, ili na mjestima gdje osoba razgovara sa svojim unutarnjim svijetom, razmišljajući kao o sebi u svijetu oko sebe. U takvom stanju dolazimo do psihološkog procesa koji traži mogućnosti kroz filozofiju stvarnosti, filozofiju života kojega se nikako ne možemo odreći. Nad svima nama treba lebdjeti Šegedinova izreka: „Nema spasa od života!“ Ali, nema spasa niti od nas samih, od procesa i protoka informacija koje nas opsjedaju, bilo u budnom ili u stanju spavanja. Receptori su vječito budni; prihvaćaju ili odašilju signale vijesti čija je energija nezaustavljiva, nego putuje spremnima da ju prihvate. Junaci ovoga romana prihvatili su i snovito i provjereno, a onda, krenuli u provjeru koju rađa sumnja, što je opet filozofska premisa drevne antike. Takva idejna obilježja daju čvrsto pletivo literarnom tkivu romana, a Vuletić se pokazuje kao dostojan majstor najvećih pripovjedača. Što se pak tiče vjere i nevjere, on ne stoji kao onaj koji se opredjeljuje, nego onaj koji bilježi, koji prati svoje junake i zapisuje njihove sveukupne reakcije. Bog je oličenje dobrog, a vrag je oličenje negativnosti, i, u tom kontekstu možemo promatrati korištenje elemenata s podosta biblijskih prepoznatljivosti u samom tekstu romana: „Služenje Bogu i služenje nekoj nadasve općečovječanskoj i nadasve humanoj ideji idu usporedno.“  O humanosti se može govoriti iz svih kutova, iz svih tematskih odrednica koje su sveprisutnost humanosti dovele u stalan tijek odnosa. Kako god akteri, glavni junaci romana, željeli žarko, uvijek se pojavi oprez i traži smisao i moralna opravdanost onoga što slijedi prije samoga izvršenja. Poslije, bilo bi kasno, ili, jednostavno izgubilo bi smisao. Ipak, ima li smisla odustati?

5.

    Odustati, bilo bi priznanje poraza, izgubiti smisao borbe za ideju, a s druge strane, čemu i kako će se osjećati akteri nakon izvršene nakane? Hoće li naći mir u sebi? Zato su i išli fra Luki, međutim, nije li to bilo gubljenje vremena? Onaj koji upućuje na Božji put, niti u kojem slučaju ne može dati savjet za osvetu, pa čak niti odriješiti grijeh, jer to čini sam Bog, a on je sluga njegove volje. Pa gdje je onda izlaz? Kome se obratiti za pomoć, savjet?... Gradu mučeniku? Hladnoći i bolestima? Strahu? Jeki u nutrini bića koja je odagnala sve izvanjske zvuke i eksplozije? Učiniti juriš? Na nevidljivog neprijatelja koji željno očekuje takvu mogućnost? Vuletić kroz sve zaplete vodi temu kako bi idejno opravdao naslov, progovorio o smislu i besmislu osvete kao čina, slikajući i smještajući temu u najteže povijesne, rušilačke dane i godine u Sarajevu. U sveopćem kaosu, grupica intelektualaca pokušava pronaći krivca na razini osobnog prepoznavanja i skovati plan osvete: „E, a za to treba plan. Prilagođen našim uvjetima i našim sposobnostima.“
    Jasno, odluka nije pala, ali autor vješto pribjegava kombinatorici što donosi s dozom humora, jer, pokušavaju osmisliti prerušavanje u švercere vegetom, cedevitom, čokoladom, pa čak i uljem… Na taj način bi se mogli približiti neprijatelju. Nitko ne bi posumnjao… Sigurno je kako ovakva mjesta donose osvježenje u čitateljevoj uobrazilji. Čitatelj vjeruje autoru, suživljava se i proživljava trenutke glavnih junaka. Naravno, autor to želi. Čin povjerenja znači čitanje do kraja, zadovoljstvo koje ostavlja pozitivan utisak. Vođenje radnje je majstorstvo romanopisca da bude uvjerljiv, a Vuletić to jeste. Neočekivani obrati donose ne očekivanu dinamiku. Uzbuđuju. Plan je uspio. U ovom trenutku događanja očekujemo rasplet. Gospođa Milešin (Bardakova supruga) dolazi u kupovinu. Prerušavanje je uspjelo. Uspjeli su i da ona dozove Bardaka (Zlatka) kako bi joj pomogao u novonastaloj situaciji. Ta situacija je bila zarobljavanje supružnika:

    „Imali smo pripremljene konopce i traku za usta, i dali smo se na posao. A da bismo u tome uspjeli, Nesanica je visokog i koštunjavog Milešina oštro raspalio šakom u sljepoočnicu. Čovjek je zastenjao, ne, nije se čuo jauk ili krik, zateturao, ali ipak ostao uzgor, što je nama više odgovaralo nego da se skljokao na pod. Prinio sam stolicu do stupa i uljudno ponudio:
    - Molim, izvolite sjesti! Da se ne zamarate. Predstava će trajati nešto duže!“

6.

    Razum za kraj!
    Gospođu Milišin su pustili. A uhićenik (Milišin):

    „Gubio sam se, premišljao da nikad ne domislim stvar do kraja; zapletao sam se u trice i kučine, zapadao u zablude i bezizlaze.
    Jer, uhićenika sam mogao po kratkom postupku zbrisati s lica zemlje, i mogao sam na sve to staviti točku, pa biti miran, ali – nisam.
    Želio sam ono što je nadmašivalo moje snage; bezobzirna krvoločna osveta.
    Evo, i sad je pred mojim očima ono od čega se grozim: mrtav ili živ? Ne mogu to ustanoviti! I, još ono gore od svega toga: u čemu je on nekad bio gori od mene sad, od sve nas trojice? je li išao za svojim poslom? ili je jedino radio nama o glavi? ili i drugima?

Zaključak

    Mudrost života nas treba učiti kako biti bolji, ali, moramo znati kako je broj mučenih i mučitelja, u parovima isto. Uvijek se javlja volja za moć, neki alfa predvodnik, netko tko odlučuje na ovaj ili onaj način, a život, život ima svoj kraj i, gdje je onda smisao? Kako se čovjek treba postaviti izazovu? Gdje je rješenje, odnosno, valjanog rješenja nema?
    Vuletić je uspio psihološku dramu dovesti do apsurda, do trenutka kada nas ostavlja same kako bi pronašli izlaz. On ga je pronašao u književnom obrascu blistave forme i psiholoških trvenja kroz radnju koja nudi osvetu, ali ne osvetu koja je smišljena i izvršena, nego osvetu koja ustaje protiv osvetnika i pita ga za moralnost postupka. Šteta što ovaj blistavi roman nije pobrao nagrade, kada na tržištu književne zbilje nemamo ovako dobrih djela, bar kod nas. Ali, nikada nije kasno. Kako sam autor zaključuje: sresti se treba negdje, na ovom ili onom svijetu, u ovom ili onom obliku, ako ne s drugima, onda sa samim sobom. Možda je ovo posljednje ono najteže.?


Literatura

1.    Begić, Midhat. Četiri bosanskohercegovačka pjesnika: Skender Kulenović, Mak Dizdar, Dara Sekulić, Anđelko Vuletić. Sarajevo: Svjetlost; OOUR izdavačka djelatnost, 1981.
2.    Cronin, Archibald Joseph. Zvezde gledaju s neba. Novi Sad. Bratstvo-jedinstvo. 1974.
3.    Književna kritika o poeziji Anđelka Vuletića / priredio Miroslav S. Mađer. Zagreb: Stajer graf, 2007.
4.    Vuletić, Anđelko. Dva hrama, dvije razvaline. Zagreb: Alfa, 1994.
5.    Vuletić, Anđelko. Gorko sunce. Zagreb: Naklada Juričić, 2003.
6.    Vuletić, Anđelko. Plamen i slamka. Zagreb: Meandar, 2006.
7.    Vuletić, Anđelko. Poraz osvetnika. Zagreb: Alfa, 2009.


Fabijan Lovrić



Budite prvi/a i napišite komentar...

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Budite prvi/a i napišite komentar...

 
« Prethodna   Sljedeća »