Približava se 7. rujna, što je 15-godišnjica značajnog datuma.

7. rujna 1991.g, poslije kojega se svi sukobi, nasilja, osobito oružana i ljudske žrtve, te rušenja imovine na teritoriju Hrvatske uvrštavaju ne kao unutarnji sukobi nego se svrstavaju u režim međunarodnog sukoba.  Tako je odlučeno Arbitražnom komisijom i Međunarodnim sudom pravde.

 7. rujan 1991. g.  jg.  je usko povezan za proces  diplomatskog priznavanja Hrvatske i Slovenije. Stoga  dajemo u cjelosti odlomak koji se odnosi na tu temu iz knjige prof.dr. H.Kačića U službi domovine, Croatia Rediviva, kao daljnji nastavak  tematski u vezi   s političkim prilikama i problemima u Hrvatskoj, koji se još uvijek rješavaju.   

Dezintegracija ili raspad Jugoslavije postupno se odvija. Već Rezolucijom Europske dvanaestorice od 27. kolovoza i pristankom svih republika bivše Jugoslavije, kao i saveznih vlasti, da sudjeluju u radu te Konferencije, Jugoslavija je de facto prerasla u poziciju države pod međunarodnim starateljstvom. Time je Jugoslavija postala svojevrsna iznimka ili unikat u povijesti međunarodnog poretka, jer se uglavnom pod starateljstvom međunarodnih organizacija nalaze države u nastajanju, dok se u slučaju Jugoslavije raspad države zbiva pod međunarodnim skrbništvom. To je stajalište zapravo potvrđeno i Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN br. 713.

Usporedo s tim događajima i međunarodni subjektivitet Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja 1991. Već samim činom Deklaracije o nezavisnosti, Hrvatska je de facto postigla priznanje, a zatim vrlo brzo i političko priznanje, i to činjenicom da je EZ već 28. lipnja 1991. poslala svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovništvom Hrvatske i Slovenije. Konačno diplomatsko priznanje je samo deklarativan čin. Što se tiče diplomatskog priznanja, već recipročnim međusobnim priznanjem između Hrvatske i Slovenije, odmah nakon usvojenih deklaracija o nezavisnosti, taj je proces nezaustavljivo započeo. Ubrzo su Litva, Ukrajina i Letonija priznale Hrvatsku, a zatim je to učinio i Island.

Unatoč pismenim zahtjevima i apelima koje su 15. prosinca 1991. uputili de Cuellar Genscheru i Bush Kohlu, tražeći da Njemačka ne žuri s jednostranim potezima u pogledu diplomatskog priznanja Hrvatske i Slovenije, pokušaje glavnog tajnika UN i predsjednika SAD Genscher je vješto i uspješno amortizirao da uspore otprije poznata nastojanja Njemačke.

Na Genscherov prijedlog na dnevni red sastanka stavlja se rasprava o "katalogu kriterija" za priznavanje novih država, ili točnije "Deklaracija o smjernicama za priznavanje novih država u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu". Taj su nacrt pripremale Francuska i Njemačka, a sadrži kriterije koje pojedine države moraju ispunjavati da bi stekle preduvjete za diplomatsko priznanje. O kriterijima, odnosno o tekstu spomenute Deklaracije, ministri su vrlo brzo postigli suglasnost, a koristeći Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji EZ zaključak se tijekom vremena nametnuo sam od sebe. Slovenija i Hrvatska ispunjavaju te kriterije. Ostalo je kao vruće samo pitanje kada bi diplomatsko priznanje trebalo uslijediti. Lord Carrington bio je odlučno protiv brzog priznanja i čvrsto na stajalištu da u tom trenutku nisu još bili sazreli uvjeti niti ostvarene potrebne pretpostavke za diplomatsko priznanje Slovenije i Hrvatske. Naime, lord Carrington je zadržao i dosljedno slijedio prijašnja stajališta EZ da priznanje Hrvatske i Slovenije treba vremensko uskladiti usporedno sa završetkom Konferencije o Jugoslaviji. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je bio nešto umjereniji, ali ipak je branio tezu da je priznanje još preuranjeno. Postojani Genscherovi saveznici o pitanju priznanja Hrvatske bili su danski ministar vanjskih poslova Ellemann-Jensen, te belgijski Eyskens. Francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas ne zauzima krajnje suprotno stajalište, nego ističe da treba imati razumijevanja za njemačku poziciju.

Na tom sastanku konačno i talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis, prije vrlo blagonaklon prema Beogradu, a sada i suočen s promjenom Andreottijeva stava pod Cossiginim utjecajem upozorava da je zbog dugotrajnoga srpskoga ignoriranja stajališta i upozorenja EZ ugled Jugoslavije narušen. De Michelis se zalagao da takvo nepodnošljivo stanje treba konačno dokinuti, a da će se to postići diplomatskim priznanjem Hrvatske i Slovenije. De Michelis se posebno zalagao da sve članice EZ moraju biti jedinstvene u donošenju odluke o priznanju Hrvatske i Slovenije. Tom stajalištu konačno se priklonio i nizozemski ministar vanjskih poslova Hans Van den Broek, u tom trenutku u svojstvu rotirajućeg polugodišnjeg predsjednika Vijeća ministara EZ, koji je posebno bio iritiran beogradskim manipulacijama. Naime, u nekoliko je navrata JNA pristajala i obvezivala se da neće bombardirati civilne ciljeve, a unatoč tome nastavljala napadati i osvajati. Iskustva s Vukovarom, Slunjem, Drnišem, Zadrom, Karlovcem, Osijekom i Dubrovnikom skinula su maske poludjelim srpskim generalima.

Posljedice su poznate, i istine radi valja ustvrditi da je to bila izrazita njemačka pobjeda na diplomatskom polju izvojevana u korist Hrvatske.

I nakon što je snagom načelnih stajališta usuglašenih u Maastrichtu zajednički nastup u vanjskopolitičkim pitanjima postao obvezan za Europsku dvanaestoricu, Europska zajednica dana 17. prosinca 1991. postiže suglasnost o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Deklaracijom o samostalnosti  i neovisnosti na deklarativan je način bio iniciran vrlo složen i trnovit postupak diplomatskog priznanja. Sljedećeg  su dana diplomatskim notifikacijama Hrvatska i Slovenija recipročno izmijenile izjave o međusobnom priznanju. Ipak, potrebno je uzeti u obzir da su u porukama upućenim saveznim organima vlasti obje današnje republike potvrdile već ranije očitovanje inicijative da su spremne pregovarati o preustroju dotadašnje savezne države u povezanost konfederativne forme. Ovakav pristup se može tumačiti i kao taktički potez, za koji se ocjenjivalo da može rezultirati većom razinom razumijevanja i podrške od strane pojedinih država međunarodne zajednice. Osim toga, sa velikim stupnjem sigurnosti se ocjenjivalo da se u tom pravcu od Beograda ne može očekivati pozitivna reakcija, jer su Milošević i Jovićeve koncepcije, oslanjajući se na jugoslavensku armiju nedvosmisleno počivale na uvjerenju da će uz premoć na vojnom planu spriječiti bilo kakav oblik decentralizacije savezne vlasti.

Već u roku tri dana od donošenja deklaracije o samostalnosti Slovenije uslijedila je vojna intervencija JNA na Sloveniju, s tim da je glavni cilj te vojne operacije bio saveznim vojnim snagama uspostaviti kontrolu granice Slovenije odnosno dotadašnje Jugoslavije prema Italiji, Austriji i Mađarskoj. Međutim, Slovenija se uspjela obraniti od poduzetog napada. Ovaj je čin na diplomatskoj razini izazvao angažiranje EZ, te je pod okriljem europske zajednice donesena tzv. Brijunska deklaracija, kojom je između ostalog bio uveden i tromjesečni moratorij na provođenje deklaracije o nezavisnosti. Time je zaustavljen mogući slijed diplomatskog priznanja.

Neposredno pri isteku tromjesečnog moratorija, tijekom kojeg je došlo do ogromne eskalacije agresivnih operacija  JNA na Hrvatsku, Hrvatski Sabor je na plenarnoj sjednici od 8. listopada 1991. (zasjedanje hrvatskog Sabora održano je u podrumskom prostoru zgrade INE u Šubićevoj ulici, zbog smanjenja rizika od učestalih napada agresorske Jugoavijacije) donio odluku o razdruživanju Republike Hrvatske. Tom odlukom su raskinute sve državno-pravne veze Hrvatske  s dotadašnjom SFRJ. Posve je razumljivo da su države, koje su pod vrlo sličnim okolnostima prolazile dezintegracije složenih državnih tvorevina (npr. raspad dotadašnjeg SSSR-a) pristupile recipročnim postupcima međusobnog diplomatskog priznanja. To je uslijedilo u odnosu na Litvu, Letoniju i Estoniju. 

-

Pitanje međunarodnog priznanja treba raščlaniti u nekoliko faza. Najprije faktično priznanje, koje je Hrvatska već postigla, a potom političko priznanje, koje je također postignuto. Što se tiče diplomatskog priznanja, to je samo završni čin procesa kroz koji treba proći. Mi se stalno približavamo tom trenutku. Treba imati na umu da čin diplomatskog priznanja ima deklarativan karakter, ali ne i konstitutivan. Jugoslavija je, de facto, prerasla u poziciju države pod međunarodnim starateljstvom. Pod starateljstvom međunarodnih institucija uglavnom su se nalazile države u nastajanju, a ovo je jedan od rijetkih slučajeva, možda prvi, da država pod auspicijima međunarodnih organizacija prolazi vjerojatno svoj ostavinski postupak, to jest postupak pravnog nestajanja. Naime, država u kojoj ni jedan savezni organ više ne funkcionira - zato što je izgubio legalitet, zbog isteka raspada ili blokade - ne može suvereno vršiti svoj subjektivitet na međunarodnom planu. Govoreći jurističkim jezikom, ona nema sposobnosti djelovanja.

O institutu stjecanja državnog subjektiviteta u smislu Međunarodnog javnog prava, u doktrini postoje različiti stavovi. Međutim, u pogledu međunarodnog prznanja Hrvatske, a time i svih ostalih republika bivše Jugoslavije, treba vrednovati pojedine bitne odrednice subjektiviteta svake države i procese kako se s time u svezi odvijaju. S obzirom na različitosti u stavovima koje su zauzimali pojedini sudionici Konferencije o Jugoslaviji, u odnosu na dezintegraciju dotadašnje države, Arbitražna komisija zauzela je na svojoj sjednici održanoj dana 20.studenoga 1991. koje je bilo objavljeno u javnosti  7.prosinca 1991 odlučno i jasno stajalište da je postojanje ili nestajanje neke države činjenično pitanje te da su učinci priznanja od strane ostalih država isključivo deklarativnog značaja (prijevod s engleskog dokumenta  Arbitration Committee,  «Opinion Nr. 1 ).

Prema tome može i nastaviti sa slavljem o afirmaciji naše države pred svijetom, tj. 15. siječnja 1992.g.  kad su europska dvanaestorica  skupa još  15 u svijetu priznatih država (od Australije, Novog Zelanda, Urugvaja i Argentine tj. 16. siječnja 1992.g. Međutim, taj dan se ne smije označavati kao dan međunarodnog priznanja, nego kao dan diplomatskog priznanja Hrvatske od brojnih država i svih država tadašnje  europske zajednice ( osobitu zahvalnost Njemačkoj , što je to učinila već 19. prosinca 1991.g. što smo doživjeli kao Božićni dar).

 Imamo pravo i dužnost slijediti stanovišta zauzeta od Badinterove Arbitražne komisije, koje je  zauzela i objavila Arbitražna komisija, utvrđujući da su Hrvatska Slovenija postale države subjekti međunarodnog prava s danom 7. rujna 1991.g.

Tijekom 1991. godine od države sa dugodišnjim međunarodnim subjektivitetom jedino je Island 19. prosinca 1991. objavio notifikaciju o diplomatskom priznanju Hrvatske (pri tome treba cijeniti da je takav primjer Island, koji je bio u prisnim diplomatskim vezama sa Danskom, manifestirao koristeći se iskustvom kojeg je stekla Danska obavljajući dužnost «sponzor» države i za EZ i za NATO u odnosu na baltičke zemlje dotadašnjeg SSSR-a . Naime diplomacija i druge službe Danske sasvim logično su zaključile da je odnos baltičkih država prema Moskvi vrlo sličan odnosu Slovenije i Hrvatske prema Beogradu).

Javno potvrđivanje odluke Europske dvanaestorice o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije bilo je objavljeno 15. siječnja 1992. Uz sve dotadašnje države EZ-a istog dana priznanje međunarodnog subjektiviteta Hrvatske objavilo je još sedam država: Austrija, Malta, Mađarska, Bugarska, Poljska, Švicarska i Kanada.  Sljedeća dva dana je i daljnjih jedanaest država također priznalo Hrvatsku. Tih je dana i predsjednik Italije Francesco Cossiga stigao u Zagreb da pred cijelim svijetom osobno manifestira podršku Italije samostalnoj Hrvatskoj.

Nekoliko dana nakon posjete Hrvatskoj, na otvaranju Milanske «Scale» premijerom «Parsifala», talijanski je predsjednik rekao: «Kajem se što nisam otišao u Dubrovnik, jer bi bilo zabavno vidjeti Srbe, pardon, Jugoslavene, kako tuku grad u kojem boravi šef jedne od država članica Europske zajednice». Predsjednik Cossiga je dodao, izrugujući se dotadašnjem oprezu zapadnih zemalja i osobito Italije spram priznavanju Slovenije i Hrvatske: « kako se može pomiriti diplomatski oprez s ubojstvom žena i djece? ».

Naposljedku je još izjavio kako drži da «Velika Srbija želi navući odjeću Male Jugoslavije, jer joj je tako lakše zadržati Bosnu, Makedoniju, Kosovo, Vojvodinu i Crnu Goru, te igrati na to da razbije Dalmaciju, pošto ju je spalila». Riječi predsjednika Italije prenio je Inoslav Bešker («Večernji list», 9. prosinca 1991).

Do zaključno 22. svibnja 1992. godine, na dan kad je Hrvatska primljena za punopravnog člana Ujedinjuenih Naroda, doživjeli smo diplomatsko priznanje od 81 države, a do kraja kalendarske godine 1992. Hrvatsku je priznalo ukupno stotinu država  (spisak država koje su priznale Hrvatsku do 22. svibnja i do kraja 1992. nalazi se u prilogu same knjige). Zaista blistav uspjeh, rijetko zabilježen u svjetskoj povijesti.

Posve je razumljivo da su između stajališta i ocjena dvanaest samostalnih i nezavisnih država razlike moguće, osobito kada se te razlike svode samo na pitanje trenutka kada treba Hrvatskoj i Sloveniji pružiti zaštitu i zadovoljštvinu diplomatskim priznanjem tako respektabilnoga skupa država. Bilo bi, dapače, veće iznenađenje kada takvih razilaženja ne bi bilo, poglavito zbog razlika koje postoje u iskustvima, poznavanjima, tumačenjima i ocjenama o uzrocima sraza i sukoba do kojeg dolazi između pojedinih čimbenika u trenutku raspada komunističke tiranije na europskim prostorima.

Zacijelo je manje shvatljivo da su iskusne diplomacije, kao što se to sa sigurnošću može reći za diplomacije SAD, Velike Britanije i Francuske, dopustile slobodan prostor za najrazličitije zaključke, špekulacije pa i kompromitiranje u svezi s odlukom EZ o diplomatskom priznanju Hrvatske. Grčka diplomacija iz poznatih razloga ne spada u tu kategoriju tradicionalnih diplomacija. Naime, kada su Francuska i Engleska, nakon vrednovanja svih relevantnih pro et contra čimbenika pristupile diplomatskom priznanju Hrvatske, čini nam se da nisu smjele dopustiti da se u europskoj javnosti stekne dojam da je takva odluka donesena suprotno individualnim procjenama, pa i volji Francuske i Velike Britanije, nego da su popustile pod pritiscima Njemačke.

Nesporno je da su i Velike Britanija i Francuska smatrale da je odluka o diplomatskom priznanju Hrvatske opravdana i ispravna. Stanovite razlike su postojale jedino u odnosu na trenutak diplomatskog priznanja. Polazeći od te pretpostavke, te tradicionalno iskusne diplomacije su trebale i morale snagom svojeg autoriteta dosljedno oduzeti beogradskom režimu prostor da svoj poraz ublažava, pa čak pronalazi ispriku i neistinito opravdanje pred vlastitim narodom. Velika Britanija, Francuska, a poglavito SAD, bile su dužne spriječiti da se paranoidnost srpskih medija ne iživljava krivotvoreći povijest lažima da je Hrvatska stekla svoju nezavisnost i samostalnost zahvaljujući njemačkom revanšizmu usmjerenom protiv Srbije; da je to novi prodor Njemačke na istok; da je Srbija izdana od svojih tradicionalnih saveznika u posljednja dva svjetska rata, te da je Srbija žrtvovana pred njemačkom gospodarskom ekspanzijom. Budući da takve krivotvorine padaju u Srbiji na plodno tlo, SAD, Velika Britanija i Francuska nisu smjele učiniti takvu uslugu Miloševiću, a istodobno veliku štetu srpskom narodu.

Razvoj događaja nedvojbeno pokazuje da su diplomacije zapadnih velesila trebale uputiti Beogradu izravnu poruku da je diplomatsko priznanje Hrvatske uslijedilo kao neizbježna posljedica agresivne politike i nasilja koje su JNA i Miloševićeva Srbija sustavno vodili protiv Hrvatske. Takvo stajalište pridonijelo bi da se zaustavi daljnja instrumentalizacija prečanskih Srba i veliki dio srpskog naroda prestane biti propagandni objekt indoktrinacije koju je Milošević već godinama provodio.

Slobodan Milošević i najviši predstavnici savezne vlade  aktivno sudjeluju u radu Konferencije o Jugoslaviji pod okriljem EZ- e već od početka rujna 1991, jer su prema vlastitim procjenama bili uvjereni da kontinuitet Jugoslavije neće biti dokinut, te da će SRJ, kao članica UN i KESS-a i mnogih drugih međunarodnih organizacija, nastaviti sa svojim međunarodnim subjektivitetom. Međutim, razvojem događaja upravo na hrvatskom teritoriju i to uspješnom obranom od agresora, Hrvatska istodobno sa Slovenijom doživljava svoju samostalnost. Eruropske i mnoge druge države diljem svijeta, već na samom početku 1992. godine notifikacijama o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije cjelokupnoj svjetskoj javnosti pokazuju i dokazuju da je dezintegracija ili raspad Jugoslavije evidentna činjenica.

Razočarani sazrijevanjem međunarodne zajednice, a osobito postignutim rezultatima koji su ostvareni u radu konferencije pod predsjedanjem lorda Carringtona, a osobito stavovima koje je objavljivala Arbitražna komisija, Srbija i Crna Gora nastavljaju sa svojim  naporima da ospore do tada postignute rezultate u radu Arbitražne komisije, a time da obezvrijede cjelokupnu djelatnost same Konferencije.

Hrvatska u podnesku od 18. lipnja 1992, te Makedonija i Slovenija svojim odvojenim podnescima od 19. lipnja 1992, suglasno već svojim ranije zauzetim stavovima uključujući tu i Bosnu i Hercegovinu, dostavile su dokaze i obrazložile neosnovanost stavova i prigovora Srbije i Crne Gore. Suočen s takvim razvojem događaja, predsjenik Konferencije lord Carrington prigovore odnosno žalbene navode Srbije i Crne Gore, kojima se osporava nadležnost djelovanja Konferencije o Jugoslaviji odnosno prekoraćenje dobivenog mandata, podnosi na očitovanje i odlučivanje Arbitražnoj komisiji.

Arbitražna komisija dana 4. srpnja 1992. donosi Interlokutornu odluku kojom se utvrđuje neosnovanost žalbenih navoda i odbijaju se svi podneseni prigovori. Naime, Arbitražna komisija utvrđuje da ingerencije i nadležnost svojeg rada ne temelji na Brijunskom sporazumu, nego na uvjetima kako su određeni zajedničkom deklaracijom prihvaćenoj jednoglasno na ministarskoj konferenciji svih država EZ, održanoj 27. kolovoza 1991, radi postizavanja mira, ali i sa svrhom uspostavljanja arbitraže. U ovoj odluci Arbitražne komisije  utvrđuje se da su uvjeti kako su utvrđeni Deklaracijom o Jugoslaviji bili prihvaćeni od svih šest jugoslavenskih republika, već prilikom otvaranja Konferencije o miru, te da su ti uvjeti stupili na snagu dana 7. rujna 1991.

U obrazloženju donesene odluke, Arbitražna komisija se također pozivala  i na odluke Međunarodnog suda pravde u Haagu. Datum 7. rujna 1991. ima svoj poseban značaj, jer se svi sukobi nasilja do tog datuma tretiraju kao unutrašnji sukobi ili građanski rat. Međutim, nakon utvrđenog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenje odnosno nanošenje imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u  režim Međunarodnog sukoba.   Činjenica je da su beogradski (velikosrpski) sateliti vožda s Dedinja upotrebljavali oružanu silu i sudjelovali u agresorskim operacijama od postavljanja kninskih balvana (kolovoz 1990.). No moramo prihvatiti da je autorativno tijelo Međunarodne zajednice utvrdilo da Srbija vrši agresiju na Hrvatsku od 7. rujna 1991. na dalje. To najbolje pokazuje i dokazuje primjer žrtava i rušenja Vukovara.
 

Hrvati AMAC 

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Budite prvi/a i napišite komentar...