Smrt kralja Zvonimira
vezana je uz legendu o tragičnoj smrti i kletvi. Za razliku od te legende izvori
vremenski bliži Zvonimirovoj smrti ne spominju nikakav tragični događaj. Tako
kralj Stjepan II. koji je vladao nakon Zvonimira u darovnici splitskim
benediktinkama iz 1089. govori o Zvonimiru kao o "nedavno preminulom". O
prirodnoj smrti kralja Zvonimira govori i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13.
stoljeću. Stoga se pretpostavlja kako je legenda nastala u 14. stoljeću kao
rezultat težnje da se objasni vladavina mađarskih vladara u hrvatskim zemljama.
Međutim, od 14. stoljeća dalje legenda se prenosila, uz mnogobrojne izmjene i
nove verzije te su je mnogi prihvatili kao istinitu. U drugoj polovici 19.
stoljeća Franjo Rački vrlo uvjerljivo dokazuje kako je Zvonimir umro naravnom
smrću, a priklonili su mu se mnogi tadašnji povjesničari poput Vjekoslava
Klaića, Ivana Tkalčića, Matije Mesića, Tadije Smičiklasa, Kerubina Šegvića i
drugih. Nasuprot tomu, na početku 20. stoljeća Ferdo Šišić dokazuje kako je smrt
poput one u legendi mogla biti logična posljedica suprotstavljanja stranim
utjecajima vjerojatno prisutnima na Zvonimirovu dvoru. Priklonili su mu se
Viktor Novak, Marko Kostrenčić i Miho Barada, a arheološkim iskopavanjima na
Kosovu polju tezu je pokušao potkrijepiti Stjepan Gunjača. Spor među
povjesničarima dobio je novi obrat kada je 1936. Nikola Radojčić objavio
raspravu kojom je uspio pobiti uvjerljivost vijesti o nasilnoj smrti
Zvonimirovoj. Iako je teza o nasilnoj smrti zadržala manji broj pristaša sa S.
Gunjačom na čelu, od tada među povjesničarima prevladava stajalište o prirodnoj
smrti kralja Zvonimira<
Uz takvo su stajalište pristali i zastupali ga u
raspravama Bogo Grafenauer, Jaroslav Šidak, Lovre Katić, Ante Jadrijević i Nada
Klaić, a slijedili su ih u novije vrijeme mnogi drugi povjesničari. Legenda je
pak magnetskom privlačnošću dobre priče i dalje djelovala na ljudsku maštu.
U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle
progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna
svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše
za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme
dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći
pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja
poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve
ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i
cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe
kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita
molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih
zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta
na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio
i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno
tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati
na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece
njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I
nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo
svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u
velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne
imali kralja svoje krvi!!!" Legendarnu priču pobijaju mnogobrojne
nelogičnosti. Zvonimir je sudeći po sačuvanim dokumentima umro 1089. godine,
dakle kasnije nego u priči. A te godine nije bilo poziva u križarski rat. Poziv
pape Urbana II. u prvi križarski rat, do kojega je došlo na molbu bizantskog
cara čija je država bila ugrožena, upućen je tek 1095. na crkvenom saboru u
Clermontu. Nakon Zvonimira dvije je godine vladao Stjepan II, posljednji
Trpimirović te Zvonimir i nije zadnji kralj hrvatske krvi. No, kratka vladavina,
a vjerojatno i slab utjecaj učinili su da ta ličnost ne ostane u sjećanju.
Pitanje je svakako treba li legendu spominjati u udžbenicima ili ne kad već nema
vrijednost originalnog izvora, a u suvremenoj povijesnoj znanosti se podaci u
njoj navedeni ne drže točnima. Međutim, legenda je nekako preživjela u usmenoj
predaji stanovništva i kad se u udžbenicima nije spominjala. Zanimljivo je na
koji je način ta priča prilagođena zbivanjima u doba uspostave Republike
Hrvatske. Tada se jednostavno pojavila tvrdnja kako je završeno tisućugodišnje
prokletstvo, a zapravo je legenda promijenjena tako da je umjesto bačene kletve
da Hrvati nikad nemaju vladara iz svojega naroda, bačena kletva da Hrvati nemaju
vladara hrvatske krvi tisuću godina. Pri tome je malo tko obraćao pozornost na
činjenicu da je od Zvonimirove smrti 1089. do zbivanja 1989. godine prošlo
devetsto godina, a ne tisuću. Tako izmijenjenu legendu ipak nije moguće naći ni
u udžbenicima povijesti ni u znanstvenim radovima. (Zeljko - AMAC forum)
Lojkić, Mladen: Kletva kralja Zvonimira: ur. pater Vatroslav Halambek: 240 mm x 173 mm, tvrdi uvez, 416 str.:Vlastita autorska naklada; Zagreb, 2007.
Ključna odrednica ovoga djela je dostojanstvo, koje autor odredi kroz dva segmenta „ ponos i samopoštovanje“. Zato je intrigantan naslov, Kletva kralja Zvonimira,
početnica interesa u otkrivanju. Dakle, naslov je metafora priče koju
kroz povijesnu distancu hrvatskoga naroda usustavljuje u mentalnoj
genezi postojanja i antropoloških odnosa spram samih sebe u prvom redu,
a zatim i u odnosima spram drugih, ili, kakvu recepciju imaju drugi o
nama. U takvom početku dobri hrvatski kralj Zvonimir je i vremenski
centralno-povijesna figura oko koje su se ispredale legende, a njegova
kletva ( tako mu se pripisuje ), više je
futuristička, proročanska,
nego li ona koja želi zlo. Dakle, ona opominje. Danas to čine gotovo
svi trezveni umovi Hrvata, ali, niti kod drugih naroda nije ništa
drukčije. Ipak, autor ostaje u okvirima svog naroda, u svom okružju, u
prvom krugu spoznaje i iskustva, a umreženi odnosi u globalnu sliku
svijeta samo je nstrumentarij
kojim se događaji približavaju čitatelju. Lojkić to radi metodološki
strpljivo i prihvatljivo, jednostavnim jezikom i uobičajenom rečeničnom
strukturom, bliskom običnom čitatelju, čitatelju svakodnevice željnom
novih spoznaja i novih rješenja. Cjelovita građa podijeljena je u
četiri poglavlja: Opširnije..
Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare! Molimo logirajte se ili registrirajte. Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6 AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com All right reserved Comments (28) |