Uz takvo su stajalište pristali i zastupali ga u raspravama Bogo Grafenauer, Jaroslav Šidak, Lovre Katić, Ante Jadrijević i Nada Klaić, a slijedili su ih u novije vrijeme mnogi drugi povjesničari. Legenda je pak magnetskom privlačnošću dobre priče i dalje djelovala na ljudsku maštu. U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!" Legendarnu priču pobijaju mnogobrojne nelogičnosti. Zvonimir je sudeći po sačuvanim dokumentima umro 1089. godine, dakle kasnije nego u priči. A te godine nije bilo poziva u križarski rat. Poziv pape Urbana II. u prvi križarski rat, do kojega je došlo na molbu bizantskog cara čija je država bila ugrožena, upućen je tek 1095. na crkvenom saboru u Clermontu. Nakon Zvonimira dvije je godine vladao Stjepan II, posljednji Trpimirović te Zvonimir i nije zadnji kralj hrvatske krvi. No, kratka vladavina, a vjerojatno i slab utjecaj učinili su da ta ličnost ne ostane u sjećanju. Pitanje je svakako treba li legendu spominjati u udžbenicima ili ne kad već nema vrijednost originalnog izvora, a u suvremenoj povijesnoj znanosti se podaci u njoj navedeni ne drže točnima. Međutim, legenda je nekako preživjela u usmenoj predaji stanovništva i kad se u udžbenicima nije spominjala. Zanimljivo je na koji je način ta priča prilagođena zbivanjima u doba uspostave Republike Hrvatske. Tada se jednostavno pojavila tvrdnja kako je završeno tisućugodišnje prokletstvo, a zapravo je legenda promijenjena tako da je umjesto bačene kletve da Hrvati nikad nemaju vladara iz svojega naroda, bačena kletva da Hrvati nemaju vladara hrvatske krvi tisuću godina. Pri tome je malo tko obraćao pozornost na činjenicu da je od Zvonimirove smrti 1089. do zbivanja 1989. godine prošlo devetsto godina, a ne tisuću. Tako izmijenjenu legendu ipak nije moguće naći ni u udžbenicima povijesti ni u znanstvenim radovima. (Zeljko - AMAC forum)

Lojkić, Mladen: Kletva kralja Zvonimira: ur. pater Vatroslav Halambek: 240 mm x 173 mm, tvrdi uvez, 416 str.:Vlastita autorska naklada; Zagreb, 2007.
Ključna odrednica ovoga djela je dostojanstvo, koje autor odredi kroz dva segmenta „ ponos i samopoštovanje“. Zato je intrigantan naslov, Kletva kralja Zvonimira, početnica interesa u otkrivanju. Dakle, naslov je metafora priče koju kroz povijesnu distancu hrvatskoga naroda usustavljuje u mentalnoj genezi postojanja i antropoloških odnosa spram samih sebe u prvom redu, a zatim i u odnosima spram drugih, ili, kakvu recepciju imaju drugi o nama. U takvom početku dobri hrvatski kralj Zvonimir je i vremenski centralno-povijesna figura oko koje su se ispredale legende, a njegova kletva ( tako mu se pripisuje ), više je  futuristička, proročanska, nego li ona koja želi zlo. Dakle, ona opominje. Danas to čine gotovo svi trezveni umovi Hrvata, ali, niti kod drugih naroda nije ništa drukčije. Ipak, autor ostaje u okvirima svog naroda, u svom okružju, u prvom krugu spoznaje i iskustva, a umreženi odnosi u globalnu sliku svijeta samo je nstrumentarij kojim se događaji približavaju čitatelju. Lojkić to radi metodološki strpljivo i prihvatljivo, jednostavnim jezikom i uobičajenom rečeničnom strukturom, bliskom običnom čitatelju, čitatelju svakodnevice željnom novih spoznaja i novih rješenja. Cjelovita građa podijeljena je u četiri poglavlja: Opširnije..

	19-06-2007 09:56
	kletva kralju dmitre zvonimire... Guest

tina

	17-07-2007 14:41
	svaka čast ovo što nam rade je za Guest

miro lučić

	28-08-2007 16:49
	svaka čast srbska gamad su izmislila da nema kletve,znam da postoji,kralju dmitre zvonimire,kroz planine odjekuju krivci!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!1 Guest

r

	16-09-2007 22:58
	www.myspace.com/maexdebo Kralju Dmitre Zvonimire  u tamnici tvoji su vojnici! Guest

Mäxbeatz

	05-10-2007 09:14
	hrvati hrvati.....ah ko će nego svoj svoga... Guest

katy

	16-10-2007 16:50
	hrvati ovo je jako poučno hvala na ovoj stranici Guest

ja

	20-10-2007 22:00
	re:kletva Kletva kralja Zvonimira    Prodali su naše snove  Judini sinovi,  suvo zlato bacili u blato.  Buđenje je bilo tako lijepo, možda prekasno,  i nevinom krvlju plaćeno.    Ej, umorna zemljo, izmučena!  Ima li još tko umrijeti za te?    Prodali su naše snove  Judini sinovi,  suvo zlato bacili u blato.  Pred vratima tuđim opet za pravdu molimo,  težak sada križ mi nosimo.    Ej, umorna zemljo, izmučena!  Ima li još tko umrijeti za te?    Kralju Dmitre Zvonimire,  kroz planine odjekuju krici,  u tamnici tvoji su vojnici!    Izdajice, ne imali mira,  ubili ste kralja Zvonimira,  izdali ste naše velikane,  i sinove što su majke dale.    Jučer gledam sliku naroda,  baca cvijeće po herojima,  a već sutra pobjednike sude,  prodaše ih za Judine škude.    Kralju Dmitre Zvonimire,  kroz planine odjekuju krici,  u tamnici tvoji su vojnici! Guest

dado

	20-10-2007 22:01
	re:kletva Prodali su naše snove  Judini sinovi,  suvo zlato bacili u blato.  Buđenje je bilo tako lijepo, možda prekasno,  i nevinom krvlju plaćeno.    Ej, umorna zemljo, izmučena!  Ima li još tko umrijeti za te? Guest

dado

	31-10-2007 17:03
	hay... ej, prepisala sam tekst o kingu Zvonky hehehe chio Guest

sugarbabes17.blog.hr

	08-01-2008 10:10
	kletva jel to istinito?::::::::::::: Guest

dea aimee

	08-01-2008 10:12
	kletva Dabogda svi četnici pomrli od kuge!!!!!!!!!!! Guest

dea aimee

	27-02-2008 21:03
	Hrvat Cuja san to prije... Nevjerijem u tu kletvu... puno stvari je istinito u prici.. ali puno vise nije... Guest

Duje

	21-07-2008 13:00
	Zvonimir je ubije! Prije svega Lovre Katić je u knjizi Stopama hrvatskih narodnih vladara[B]NSK Zagreb signatura; kao suautor knjige don Frane Bulića bio taj koji je iznio da je Kralj Zvonimir ubijen. No nije samo on ubijen nego i prije od pristaša kneza Domagoja i Zdeslav koji je 'pao pod kišom strijela'!   Drugo Aleksije I Komnen je izgubio već prije 1089. godine Jeruzalem koji su osvojili Turci Selžuci. A 1088. godine na donjem dunavu je izgubio bitku protiv Pečenega. Tako je bio primoran, prethodno se pomirivši s papom Urbanom II, od pape zatražiti pomoć. U isto vrijeme šalje i molbu za pomoć kralju Zvonimiru. Također i papa šalje molbu za pomoć Aleksiju I Komnenu za pomoć.  Na saborovanju u Kosovu polju kod Knina (danas Biskupija) došlo je do bunta naroda prema Zvonimiru jer su mislili da će on narod prisiliti na vjernost Carigradu. (Veoma slično je i sa Zdeslavom koji je općenito u razmiricama između njega i Domagoja imao potporu Bizanta, no u ovom slučaju je sasvim drugačije i radi se o pomoći u borbi protiv nekrsta)Pobunivši se protiv rata u tuđini (Zvonimir je pomagao sa svojim lađama i Normane u južnoj Italiji u borbi protiv istog tog Bizanta, - borbe oko Drača -) koji nisu htjeli ići misleći da će ih Zvonimir privesti Bizantu i odbiti od pape. Ivan Kr. Tkalčić je opće povijesne knjige napisao prije početka onih velikih rasprava o smrti Kralja Zvonimira isto se odnosi i na Tadiju Smičiklasa, Vjekoslav Klaić nema uvjerljive dokaze u svojoj raspravi. Kerubin Šegvić nema ni povijest Hrvata napisanu, a da ne govorim o skandaloznom napisu "Gotsko podrijetlo Hrvata"(Hrvati pripadaju Slavenima).  Nadu Klaić neću komentirati jer trebate pročitati njenu raspravu Historia Salonitana Maior. U Historijskog čitanki za hrvatsku povijest Šidak iznosi prijevod s latinskog o prolazu križarske vojske 1096. godine kroz Istru i Dalmaciju do Drača i dalje prema Jeruzalemu gdje se vidi da su dočekani neprijateljski i da su se stalno branili o domaćeg stanovništva. Što govori u prilog tomu da su Hrvati bili protiv rata u tuđini. A opći poziv za križarski rat je usljedio baš upravo zbog izostanka pomoći Hrvatske Bizantu i zbog događaja koji su uslijedili poslije nasilne Zvonimirove smrti.  Stjepan II je bolovao od sušice (tuberkuloze) te je još prije 8. listopada 1076. godine bio u samostanu Sv. Stjepana pod borovima (današnji Sustipan)Kako je 1089. godine izvučen iz samostana i postavljen za kralja on nije imao nikakve snage za samostalno vladanje državom, nije mu rečena istina o smrti Zvonimira. Tako da on, bolestan od sušice (iskašljavao je komadiće pluća)nije mogao ni da se kreće mnogo po državi i bilo ga je lako kontrolirati. I kao najvažnije da je Stjepan II bio okrunjen, Zvonimirova žena Jelena ne bi mogla pozvati   brata u pomoć (pozivajući se na pravo posljednjeg živućeg kralja) već bi tada stariješine plemena Hrvata izabrale novog kralja i bio bi zakonito okrunjen. Tri krune (vidi prisegu Dmitra Zvonimira papi Grguru VII) su bile u rukama splitskog nadbiskupe Lovre Dalmatinca (1059.1099. gdoine). Tako ni Petar Svačić nije nikada okrunjen za kralja. Mnoge činjenice govore u prilog o nasilnoj smrti kralja Zvonimira.   Kao i vrijeme koje je pokazalo da se požar gasi u susjedovoj kući a ne čekati da dođe do naše, gdje se pokazalo da Hrvati odu u rat protiv Turaka Seldžuka, Turci dođoše i osvojiše najveći dio Hrvatske. A da bude još zapetljanije uništili su i grobove hrvatskih vladara u Solinu. Preživjeli su samo fragmenti epitafa kraljice Jelene Madijevke iz 976. godine, oštećeni vatrom, koje je pronašao don Frane Bulić. Guest

NIHB

	22-07-2008 13:10
	Bog i Hrvati tko ne želi, neka ne vjeruje, tko ljubi Hrvatsku, vjerovat će... jer ništa što smo postigli kroz povijest nije moglo biti uništeno ljudskom mržnjom... jer milost i snaga dolaze odozgo... Bog i Hrvati Guest

croindaheart

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Comments (14)