Drugi Bečki dogovor
Utorak, 20 Studeni 2007
wien2 (Beč, rana jesen 2002.) Hrvatski jezik u apsurdistanu
Michael Moser, slavist iz Beča, nije bio posve siguran (Wiener Slawistisches Jahrbuch 2006, str. 300), pa je čitateljima jedne knjige (G. Neweklowsky, prir., Bosanski-Hrvatski-Srpski, München: Sagener 2003.) prepustio konačnu odluku o tome da li su u Beču u ranu jesen 2002. postavljeni temelji „Drugoga Bečkog dogovora". Tamo je, naime, nakon duge izolacije srpskih lingvista zbog sankcija, koje da su neki „teško osjećali" (str. 8), Katičićev nasljednik na katedri, Gerhard Neweklowsky, organizirao zborovanje za predstavnike svih po njemu relevantnih kulturnih institucija bivšega „srpskohrvatskoga" jezičnog područja, i to redom: „Zagrebačkog sveučilišta, HAZU, Novosadskog univerziteta, Beogradskog univerziteta, SANU,  Sarajevskog univerziteta, .... Crnogorske akademije nauka", itd., itd. Na neki način trebalo je to zborovanje, po Neweklowskom, biti „pregrupisanje serbokroatista", koji su, nakon prividnog poraza serbokroatistike i jugoslavistike i sloma Jugoslavije, trebali zaključiti 
što im je još uvijek zajedničko, a što posebno.
Da su neki već „u šali" unaprijed govorili o „Drugom Bečkom dogovoru", ne krije Neweklowsky (str. 8). Moser je, kao sudionik, nekoliko godina kasnije, pišući o referatima s toga zborovanja, vidio malo šale a mnogo zbilje, „Drugi Bečki dogovor" je možda ipak postignut. Potrudio sam se pročitati te referate i pokušavam iznijeti moja opažanja, odnosno, odgovoriti na pitanje je li  dogovora bilo ili ne. 

Od hrvatskih jezikoslovaca Dalibor Brozović ponavlja svoj pristup iz Enciklopedije Jugoslavije, koji je služio kao minimalni konsenzus s Pavlem Ivićem i srpskom stranom u smislu jednoga standardnog jezika. On dakle (str. 47sl.) vidi „geneolingvistički" dvije jezične južnoslavenske podskupine: „Dijalekti na području istočne podskupine svrstavaju se u dva dijasistema u rangu jezika, to jest makedonski i bugarski. Dijalekti zapadne podskupine svrstavaju se također u dva dijasistema u rangu jezika, to jest slovenski i srednjojužnoslavenski." Sociolingvistički opet gledano, situacija je, po njemu, složenija, pače „jedinstvena na planetarnom planu": „Imamo tri konkretna standardna jezika - slovenski, makedonski i bugarski - i jedan apstraktni standardni jezik, standardnu novoštokavštinu." Iz toga apstraktnog novoštokavskoga standardnog jezika, isti se realizira u „standardnim varijantama", u hrvatskoj, srpskoj, bošnjačkoj, i, moguće, crnogorskoj varijanti. Pa što se onda uopće promijenilo nakon 1990? To se pita Katičić, ali izbjegava jasan odgovor (str. 107): „Najveća je promjena... upravo to što to sada mogu reći, otvoreno i potpuno, bez uvijanja i izvijanja." Ne reče ipak ništa o staroj Brozovićevoj teoriji, po kojoj se od 1990. izmijenio samo kompromitirani pojam „srpskohrvatski", pa sada imamo „standardni srednjojužnoslavenski" iliti „standardni novoštokavski jezik", s istim sadržajem, ali drugim nazivom,  kao i „srpskohrvatski".

Nasuprot opreznom Katičiću, koji je očito slutio da u Beču nešto smrdi, nazočni Srbi, Bošnjaci, jedan Crnogorac i organizator Neweklowsky, bili su unisono na Brozovićevoj strani. Pa čak i Branislav Brborić, Miloševićev jezični savjetnik, i inače protivnik „tribalističke metalingvistike", koji je uvodno bio veoma mudro i sufizantno zborio (str. 21) protivu Brozovićeve postavke, „da su samo mesni govori konkretni idiomi, a da su varijante našega standardnog jezika - njeni konkretni realizacioni oblici. Naime, svaki je jezični idiom apstraktni sistem znakova koji se ostvaruje u govoru te je zbog toga teorija o konkretnosti jezičnih idioma - neodrživa". Pa ipak, hrvatski i srpski standard razvijaju se, po njemu, kao i dosad, „sa svom sistemskom istovetnošću", usprkos svim potecijalnim divergencijama na obje strane. Stoga je zaključke skupa Brborić rezimirao veoma optimistički, zapravo s neskivenim ushićenjem, zbog „ozbiljne naučne obrade" (str. 31): „Ako kakav izvestilac sa ovog skupa mogne konstatovati da su se njegovi učesnici uglavnom složili oko istine da Srbi (s Crnogorcima), Hrvati i Bošnjaci i dalje govore istim standardnim jezikom - istim jezikom s više naziva u domicilu, ... sa tri varijante, tri jezična standarda, nazvana jezicima... - biće i široj publici jasno da je naš skup bio svrsishodan. ... I najzad, ako je tačno da se srednjojužnoslavenski jezik (Brozovićev naziv), nazvan još 1824 srpskohrvatskim,... i dalje izučava pod složenim, zajedničkim, nazivom srpskohrvatski jezik, bilo bi dobro da lektori na slavenskim katedrama ... saopšte neke važne činjenice koje su u Beču, u ranu jesen 2002, doživele da budu predmet relativno nepristrane naučne analize."

I očito, „saopštiše" to i lektori i profesori i akademici, pa se danas ne samo u Haagu „preferira" jedan zajednički  bcs-language, iliti BOKS-jezik (ne imajući boljega izraza za zajednički „standardni novoštokavski jezik"), kako ga nazva Milan Šipka iz Sarajeva, uz znanstvenu podzidu prešutnoga „Drugog Bečkog dogovora" (non paper), a uz implicitni ili eksplicitni blagoslov hrvatskih jezikoslovaca: Brozovića Dalibora i Dunje, Radoslava Katičića, Ive Pranjkovica, itd.

Ljubomir  Popović je također bio posvema uvjeren da je „lingvistički koncept zajedničkog novoštokavskog standardnog jezika, i to u varijantskoj verziji, izgleda ... preživeo sve koncepcijske mene". I to i u Zagrebu i u Beogradu. Gosti iz Sarajeva ovdje su samo sekundirali, pa je srpsko-hrvatsko-bošnjačka idila u Beču bila skoro arkadijska.

Ipak, idilu „Drugoga Bečkog dogovora" u nastajanju, pokvario je, a time spasio i obraz jezikoslovne struke, jedan norveški slavist, Svein Mønnesland, profesor iz Osla. On iz činjenice da su jezici između slovenske i makedonske granice nekoć činili političko i sociolingvističko jedinstvo, te da se pojam dijasistem u tom smislu nigdje drugdje u lingvistici ne rabi, izvlači posve suprotne zaključke od Brozovića (str. 158): „To ne znači da je to „jedan jezik", ni u smislu standardnih jezika, ni u lingvističkom (genetskom ili tipološkom) smislu. Pojam dijasistem se počeo upotrebljavati u vrijeme kada je bilo politički „korektno", od strane vlasti, tvrditi da se radi o jednom jeziku. Upotreba pojma dijasistem je možda bio način da se izbjegne tvrdnja o jednom jeziku, prije svega u Hrvatskoj, gdje se nastojao isticati hrvatski kao poseban (barem kao) standardni jezik. Danas, kad takvih obzira nema, nema potrebe da se termin dalje upotrebljava."

Izgleda, da je Norvežanin izazvao polemike na skupu, ako je vjerovati Moseru od kojega sam uopće saznao za sami pojam „Drugi Bečki dogovor", koji i on ispisuje na hrvatskom. Stoga očito i nije moglo biti konačnoga dogovora, pogotovo ne onoga sa svih strana potpisanoga. Ostao je tek prešutni sporazum, teorijski podupiran i s hrvatske strane, kako ubuduće nazivti hrvatski jezik u svijetu, tj.  bcs-language, odnosno Boks-jezik, odnosno srednjojužnoslavenski, odnosno standardna novoštokavština.

Sve dotle dok ta pogubna i neznanstvena teorija standarda bude u Hrvatskoj na snazi (metodologijski serbokroatizam), a na koju se pozivaju svi „serbokroatisti" u svijetu kada niječu posebnost hrvatskoga jezika, ne treba se čuditi, niti čuđenje hiniti, zašto takvi nakaradni nazivi (to nije ime) za hrvatski jezik u svijetu, takvi, naime, postoje i u Hrvatskoj. Refleks te teorije je i činjenica da na Filozofskom fakultetu u Zagrebu još uvijek nema katedre za hrvatski jezik, ali imaju dvije za hrvatski standardni jezik, tj. za onaj jezik koji je tek puka realizacija apstraktnog i zajedničkog „novoštokavskoga standarda".

Da apsurd bude potpun, Srbin Brborić je u Hrvatskoj našao stvarnoga proroka (privremeno) problematičnog razvoja zajedničkog jezika. Nisu to bili ni Katičić ni Brozović, nego to bijaše - Vladimir Bakarić, koji da mu je oči otvorio. Taj je još 1977. bio ustvrdio: „Svi smo mi znali da Crnogorci govore srpski, pokazalo se međutim da oni govore crnogorski." Tako i meni, uz svu mučninu u želudcu, preostaje samo parafrazirati Bakarića: „Mnogi su jezikoslovci u Beču, i 1850. i 2002., znali da postoji samo jedan jezik između slovenske i makedonske granice, tj. srpskohrvatski jezik ili standardna novoštokavština, a ne jezik hrvatski kroz povijest organski razvijan i njegovan. Pokazalo se, međutim, i to u hrvatkom narodu, da hrvatski jezik ipak postoji, zabludjelim jezikoslovcima usprkos".

 

Zvonko Pandžić




Comments (4)
21-11-2007 17:51
 
jugoslavenska kuga
Hvala g. Pandzicu na ovom vrlo zanimljivom izvjestaju o tome kako hrvatski jezikoslovci opet grade nove Jugoslavije, nove JAZU i slicne gluposti kao da nam se nije dogodilo sve ono sto se zbog takvih supljih glava dogodilo od pol. 19 st. pa sve do 1995. Takvih intelektualnih ludjaka i samounistavaca nijedan narod nema kao Hrvati. Zasto hrvatski jezik nije samostalan, zar jezik naroda koji je ovdje dosao u 7 st. (ako ne i ranije), brzo postao jedan od temeljnih naroda Europe, stvorio mocno kraljevstvo, prvi imao svoje mise na hrvatskom jeziku i kroz prijevode na hrvatski omogucio krscanstvo kod svih Slavena moze trpjeti takve maloumne jezikoslovce i politicke guske. 
To je sve moguce jer jos nema osude genocidnog jugoslavenstva u Hrvatskoj sto je najveca politicka prijevara i glupost svijetske politike uopce. 
Ideja jugoslavenstva u 19 st. je kao da se sada Njemacka (tada Hrvatska) sjeti da joj treba npr. Rumunjska (tada za nas Srbija) da bi se othrvala stranim utjecajima. 
Hrvatska je u svemu uvijek bila 5 puta jaca od Srbije i onda takvi pametnjakovici kao Brozovic dodju na ideju da grade Jugoslaviju.  
Strossmayer je svoju grjesku spoznao pred smrt, ali Brozovic i co. bi morali nesto nauciti iz dvije krvave Jugoslavije. S takvim intelektualcima i politicarima nam se nista lose ne moze dogoditi, gore ne ide. 
Takve radnje bi trebali istraziti pravosudni i sigurnosni organi jer podrivaju hrvatski Ustav i hrvatski jezik. 
Zasto EU ne dodje na ideju da ih Turska spasava kao tada Hrvatska da ju Srbija kroz jugoslavenstvo spasava - takve intelektualne podvale i veleizdaje svijet nije zabiljezio. A vidimo da im jos nije dosta. To je sve dobro da vidimo koliko je to stvarno moralo biti a koliko je rezultat domacih Juda, glupana i gusaka ili samo stranih dobro placenih agenata. 
IHP 
T. Kralj
Guest
 
T. Kralj
21-11-2007 13:37
 
Poučno, ali treba jasnije
Valja napomenuti nekoliko stvari, redom. 1) pojam "srednjojužnoslavenski" ili "standardna novoštokavština" izumio je Dalibor Brozović u 1970-ima da izbjegne "srpsko-hrvatski". Taj je pojam imao, tada, nekakav smisao zbog političke represije. 2) no, Brozović je nastavio s njim, kao i ključnim pojmom dijasistema (sistema dijalekata) koji su po njemu čakavski, kajkavski, štokavski i torlački- što je samo preimenovani "srpsko-hrvatski" jer srpski nema čakavski ni kajkavski, a hrvatski nema torlački. To je spekulativna konstrukcija, jer u Europi postoji pet (5) dijalekatskih zona (jedna od njih je i južnoslavenska, od Slovenije do Bugarske)- ali NEMA neke "SREDNJE-južnoslavenske". Taj pojam je dijalektološki izum Brozovića koji nema potkrjepe u svjetskoj lingvistici. Još je Stjepan Babić 1971. prigovorio da nema smisla promatrati hrvatski isrpski kao varijante jednoga standardnnoga jezika, nego da se radi o različitim standardnim jezicima. Tu genetska lingvistika i lingvistička tipologija nemaju što reći- po njima su hindski i urdski genetski jedan jezik, a svugdje se svrstavaju kao dva jezika, bez obzira na dijalekatsku bazu. Isto je s indonežanskim i malajskim. Zaključak bi bio: treba u potpunosti odbaciti pseudoznanstvene konstrukcije tipa srednjojužnoslavenskog dijasistema (koji nema potvrde ni u dijalektologiji) i bez puno mudrovanja alkemičarskoga tipa razvijati svoj vlastiti, hrvatski jezik.
Guest
 
Mir Harven
03-07-2008 11:44
 
DIJASISTEM
Prema lingvistima: GENETSKO-LINGVISTIČKO POIMANJE odnosi se na tvrdnje kako je hrvatska kajkavština srodna sa slovenskim dijalektima, čakavština je zasebna dok je hrvatska štokavština srodna sa drugim štokavskim dijalektima (Bošnjaka,Srba i Crnogoraca),glede toga kako su se jezici hrvatski, srpski,(bošnjački)i crnogorski standardizirali na novo-štokavskim srodnim dijalektima genetsko-lingvistički svrstavaju se u isti dijasistem koji se sastoji od više nacionalnih standardnih jezika. SOCIJO-LINGVISTIČKI POJAM nepoznaje nikakove dijasisteme, on se temelji na standardnim jezicima koji opstoje te koji su u službenoj uporabi u svakoj državi zasebno. Jezici su toliko bliski iliti drukčiji koliko se diferenciraju, tako se hrvatski jezik od srpskog razlikuje 30% u rječniku, sintaksi,semantici,fonološki..itd.
Guest
 
Tony
03-07-2008 12:16
 
DIJASUSTAV (DIJASISTEM je srbizam)?
Što se tiče štokavskog narječja Hrvati i Bošnjaci govore zapadnoštokavskim dijalektima ŠTOKAVŠTINE: (zapadno-hercegovački,slavonski, bosanski), Srbi i Crnogorci govore istočnoštokavskim dijalektima ŠTOKAVICE:(kosovsko-resavski, vojvođansko-šumadijski, zetski) i to su dva podrijetlom zasebna jezična svijeta ili narječja koja imaju zasebne genetsko-lingvističke korjene i tu nema spora. No pravi je problem posljednji novonastali zajednički dijalekt koji se formirao u tursko doba tkzv. istočnohercegovački, nastao je mješanjem starosjedioca i pridošlica,pod taj dijalekt strpani su svi zapadnoijekavski govori (dubrovačko-neretvanski i zapadnoijekavski), te je taj dijalekt u načelu osnovica svim ovim jezicima.
Guest
 
Borna

Samo registrirani korisnici mogu upisivati komentare!
Molimo logirajte se ili registrirajte.

Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.6
AkoComment © Copyright 2004 by Arthur Konze - www.mamboportal.com
All right reserved

Comments (4)